30. jul 2021.30. jul 2021.
IN MEMORIAM MLADEN OGNjANOVIĆ (1950-2021): Miris benzina umesto mastiksa

IN MEMORIAM MLADEN OGNjANOVIĆ (1950-2021): Miris benzina umesto mastiksa

Rođen si u pozorišnoj zgradi, živeo si tu godinama sa porodicom na prvom spratu, gde su nekada bili stanovi. Majka ti je bila glumica, otac režiser. Izgleda da je scena u Tvom životu bila neizbežna?

- Igram od sedme godine, igrao sam u pozorištu i dok sam išao u osnovnu i srednju školu, a sad imam 63 godine, pa ti vidi... Imam 41 godinu radnog staža i 54 nezvaničnog. Znači, više od pola veka na sceni. Ne samo da je bilo neizbežno, nego i dobro. Maštao sam da budem pilot, ali je gluma pobedila i drago mi je zbog toga. Moj otac, Aleksandar Ognjanović je počeo u Šapcu, odatle je otišao u Novi Sad, pa u Beograd, gde je bio jedan od osnivača Beogradskog dramskog i Pozorišta na Terazijama. Majka, Zagorka Isaković, velika srpska glumica, prerano je otišla u penziju, čak je jedno vreme bila nepoželjna kao ćerka narodnog neprijatelja koga su partizani ubili. Kasnije joj je otac rehabilitovan i vraćeno joj je imanje, ali, to više nije bitno. Imala je ponude i prešla u Beograd i Novi Sad da igra, ali, nije mogla tamo da živi i radi zbog dece koja su bila mala – moje sestre Ognjanke, koja je takođe glumica, i mene. Inače, ko zna gde bi joj bio kraj. Što se mene tiče, nekako mi je normalno da završim karijeru tamo gde sam i započeo – u svom gradu.

Za Miću u „Gimnastici sa dva cvancika“, nagrađen je na Susretima „Joakim Vujić“, Svečanostima „Ljubiša Jovanović“ i Danima komedije u Jagodini. Na „Joakimu“ je nagrađen za ulogu Fjodora iz „Kokoške“ i Miloja iz „Vlasti“. Za Miloja mu je pripalo i priznanje na Nušićevim danima u Smederevu. Na „Danima Zorana Radmilovića“ u Zaječaru, uručena su mu dva „Zoranova brka“ ( a Mlađa je jedan od retkih glumaca kome je pripao par brkova), uručena su mu – prvi za Kapetana Ivulića u „Buzdovanu“, a drugi za Patrona Furtea u „Ribarskim svađama“. Najvaće priznanje, statuetu Ćuran na Danima komedije, dobio je za Borka Gracina u „Mrešćenju šarana“.


U vreme Tvog odrastanja, u Šabačkom pozorištu je bila plejada sjajnih glumaca i reditelja - Teja Tadić, Rakitin, Mira Stupica i drugi... Bili su to dobri učitelji?
- Definitivno. Kasnije su došli Bata Glišić, Živan Petrović, Cane Firaunović, Rade Mihajlović, Sima Krstović, Boris Kovač...Imalo se od koga učiti i vredelo je, bar u to vreme, baviti se ovim poslom. Sad su neka druga vremena, sve je devastirano, nema poštovanja, nema pravog odnosa prema poslu. Sećam se da sam bio srećan da mogu da odem da kupim novine nekom ko me zamoli, da ustupim mesto, da odem po burek ili vruć hleb i čekam po pola sata u redu da bih doneo čika Raši Gojkiću ili nekom drugom. Ali, to je sada samo davno prošlo vreme.

Od tada, sve se promenilo, ne samo u pozorištu, nego u svim sferama života. Svet se promenio. Ali, da se vratimo na Tvoju priču.
- Imao sam sreću da radim, odigrao sam između 250 i 300 uloga. Prošao sam, zahvaljujući ovom poslu, mnogo pozorišta, bivao sam na svim daskama koje život znače od Slovenije do Makedonije. Smatrao sam da je dobro izaći iz svog atara, tako da sam jedno vreme bio i Beogradu, igrao tri godine u Buhi, u Sterijinom pozorištu u Vršcu, u Tuzli i Sarajevu. Govorili su mi da ne idem iz Buhe, Ateljea, Terazija, ali, ja sam odlučio da se vratim iz privatnih razloga. Sve ima svoje, ne žalim ni zbog čega. Bio sam ovde deset godina, više od decenije izvan Šapca i poslednjih 20 godina sam ovde, u svom gradu.

Šta pamtiš ponajbolje, koje su najlepše, najjasnije, najvedrije slike iz čitavog glumačkog perioda?
- Teško je to pamtiti. Najdraže su mi one uloge za koje sam nagrađivan, ali imam dosta toga što je vredno i što je ostalo negde upisano. Najdraže mi je bilo, kad sam bio dečak, pođem u školu, pa uletim u pozorište i sakrijem se, čekam po sat, sat i po da počne proba i onda gledam. Kad završe, domar zaključa pozorište, a ja ostanem sam, onda palim svetlo i vitlam po pozornici, izmišljam, igram. Dovlačio sam i društvo iz ulice krišom kroz jedan prozor kog više nema, da se mačujemo se, igramo Kapetana Džona Piplfoksa i tako. Uglavnom, bio sam tu i moralo je da se dogodi to što se dogodilo. Cela porodica u ovom poslu, jedini žal koji ostaje je što se prekida glumačka loza Ognjanović. Anastasija, ćerka moje sestre Ognjanke, je glumica i udata je za glumca (Mandu), ali, njena deca nisu zainteresovana za pozorište...Moja ćerka je filolog. Završila je kineski, engleski, francuski i nemački jezik. Stalno je na putu Nemačka – Kina, završava doktorat. Gluma je nikada nije privlačila. Polako se gubi ta nit, ali, nema veze, sve je to život.

To je pre pravilo, nego izuzetak. Postoji teza je da se umetnička crta lomi i prekida u četvrtom kolenu.

- Ma dobro, neka su živi i zdravi.
Uostalom, i sam si uvek govorio da ima života i izvan pozorišta?
- Jesam. Ne volim mistikiciju glumačkog poziva, ja sam običan čovek. Uvek sam govorio da i te kako ima života izvan pozorišta sa problemima ili bez, ali, sve to ostavljamo ispred praga. Kad imam probu ili predstavu, ja sam u pozorištu, van toga me nema. Moji najbolji prijatelji su stolari, električari, automehaničari... Pokrenuo sam i Tjunin klub Šabac. Mi, da se žargonski izrazim, „budžimo“ automobile, idemo na skupove, trke. Moja strast sada je miris benzina kojeg sam zamenio mirisom mastiksa za lepljenje brkova i brade. Idem po garažama, pravimo automobile, doterujemo ih... Svakog vikenda smo negde na skupovima i trkačkim stazama. Svi me vole, najstariji sam član u Srbiji. Adrenalin je tu kao i u teatru.

Može li glumac da ode u penziju?
- Šekspir je rekao: „Kad glumac ode u penziju, šta radi? Ništa. Nastavlja da glumi“. Ja se nadam da ću nastaviti i dalje da igram, još uvek osećam da sam sposoban, da imam energiju, volim taj posao, mada mu nikad nisam robovao. Da nisam bio lenj, gde bi mi bio kraj? Kao mlad glumac, dobio sam nagradu, ovde u Šapcu, na Susretima Ljubiša Jovanović. Predsednik žirija je bio Fabijan Šovagović, a Rade Šerbedžija i ja smo podelili nagradu. Imam i tu fotografiju. To mi je nešto najdraže. I Festivali koji su nekad bili u okviru te velike naše nekadašnje zemlje, mnogo su više značili nego ovi sad. I danas ima puno Festivala, ali, to više nije to što je nekad bilo. Ni nagrade nemaju težinu kao nekad.

Dakle, nastavljaš da igraš u pozorištu i van njega?
- Kako da ne? Sad imam vremena. Pitali su me da pravimo proslavu. Zašto? Tu sam, dolaziću, igraću. Ne volim spektakle, nisam ja za te stvari. Meni to mnogi zameraju, ne mogu da me razumeju. Više volim sad da sednem u auto i odem na Mišenluk sa mladim ljudima, a u pozorište ću doći i odraditi svoj posao bez ikakvih problema. Mnogo sam igrao i to kakve uloge, sa kvalitetnim rediteljima, od Belovića, preko Nikite Milivojevića, do Kokana Mladenovića i Sulejmana Kupusovića. Naigrao sam se, iz predstave u predstavu, sa malim predahom od desetak dana. Nailazilo je zasićenje, to je normalno, nije lako, trudio sam se da se ne ponavljam, da ne uletim u kliše, uvek sam sa novom energijom ulazio u sledeću predstavu. Nisam bežao od posla, nikad nisam vratio ulogu, nikad pobegao od malog zadatka. A što se sujete tiče, to mene ne interesuje. Neka priča ko šta hoće, ja ne učestvujem u tome, normalan sam čovek.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa