Obnova rada tamburaškog orkestra „Bisernica“: Biser(nica) uvek sija
Tamburaški orkestar koji je proslavio Šabac iako nije s područja gde tamburica ima tradiciju. Veliki uspesi na najvećim festivalima. Koncert u decembru pokazao da Šapčankama i Šapčanima nedostaje „Bisernica“. Primarno ostvariti kontinuitet rada i nastupa, uz popularizaciju među mladima
Šabački tamburaški orkestar počeo je, sredinom šestdesetih godina, kao skromni san nastavnika muzičkog vaspitanja u Osnovnoj školi „Janko Veselinović“ Dimitrija Diše Stefanovića. Želeo je da đacima približi instrument koji ga je očarao i na njih prense deo svoje ljubavi i entuzijazma. Prve nastupe sastav je beležio u Šapcu, a u godinama i decenijama koje su sledile, đački tamburaški orkestar izrastao je u džina čije ime se čulo praktično na svakom proglašenju najboljih na festivalima širom bivše države i Evrope. Počeli su pod imenom „Tamburica“, u slavu instrumenta, a potom, nomen est omen, biser u nastajanju postao je, oktobra 1967. godine, „Bisernica“.
Foto: D. Ivanović "Čarobni zvuci" - 35 godina šabačke Bisernice"
Poseban tekst mogao bi biti nabrajanje svih postignuća šabačkog tamburaškog orkestra. Neka od najvažnijih su: Dve Bonzane i jedna Srebrni plaketa Festivala tamburaške glazbe Jugoslavije u Osijeku, tri uzastopne Zlatna statueta Festivala tamburaških orkestara Srbije, Srebrna plaketa Memorijala „Pere Tumbasa Haje“ u Subotici, najbolji juniorski orkestar Srbije, Oktobarska nagrada... Nastupali su u: Francuskoj, Belgiji, Mađarskoj, Bugarskoj...
Kroz sve decenije trajanja, „Bisernica“ je istovremeno ostvarivala velike uspehe i suočavala se s problemima, poput nedostatka prostora za probe, obnove instrumenata, a početkom ovog veka Dimitrije Stanković se suočio i sa zdravstvenim problemima koji su ga 2017. godine zauvek odneli, a „Bisernica“ je tiho prestala s radom. Nastup na Večeri tamburaške muzike, posvećene upravo osnivaču Bisernice Dimitriji Diši Stankoviću, u decembru prethodne godine, na velikoj sceni Šabačkog pozorišta, učinjen je prvi korak ka obnovi rada slavnog ansambla.
Foto: D. Ivanović "Čarobni zvuci" - 35 godina šabačke Bisernice"
-Šest decenija je jubilej vredan pomena koji nije obeležen na pravi način, a najbolji način da se sačuva sećanje je da „Bisernica“ ponovo živi, nastupa i bude reprezent grada i svih Šapčana. Okupili smo nekadašnje članove, iz različtih perioda i svi su sarađivali s Dišom Stankovićem – rekao je član „Bisernice“ i član Gradskog veća zadužen za kulturu Branko Džinović.
U Šabačkom pozorištu, u okviru Šabačke koncertne sezone, nekadašnji članovi su podsetili na nastupe iz prošlosti, a jednako emotivno reagovala je i publika, gde su bili i članovi porodice osnivača slavnog orkestra.
Foto: "Glas Podrinja"
-Bilo je veličanstveno na koncertu, emotivno, snažno, divno. Sve što bih rekla, čini se nedovoljno. Život su mi ulepšali i koncertom i idejom o obnovi rada „Bisernice“. Beskrajno hvala Branku i svima – govori nam Milka Stanković, supruga Dimitrija Diše Stankovića.
Porodica Stanković je pomogla obnovu rada davanjem kontakata, nota, ali i materijalom za izložbu u čast Diše Stankovića i Bisernice, u foajeu Pozorišta. Već pogled na postavku podsetio je na slavu Ansambla.
- Brižljivo sam sortirala dokumentaciju koju je moj suprug posebno čuvao. Ponosna sam na njega i sve što je postigao. Kada neko kaže da iza svakog uspešnog muškarca stoji supruga, uvek odgovorim da je Dimitrije bio uspešan i pre nego što smo se upoznali. Bisernica je za njega bila život, nesebično se davao na svakoj probi i nastupu, to su razumeli i članovi i zato su bili bio toliko uspešni – dodaje gospođa Stanković.
Foto: D. Ivanović "Čarobni zvuci" - 35 godina šabačke Bisernice"
Trofejna vitrina „Bisernice je ispunjena, uz njih su nastupali Sava Vukosavljev, Dubravka Zuban i drugi, no ima nešto iznad toga što je u srcu Branislava Mitrovića, koji je dve decenije svirao u Ansamblu.
-Pamtim duh zajedništva, želje da se dokažemo, da budemo dobri, da pobeđujemo orkestre gde je tradicija tambure mnogo duža. Biti u Bisernici nije bila samo čast, nego i zadovoljstvo, bezbroj uspomena. Život je vodio u raznim pravcima članove, ali kada se sretnemo, jedni u drugima vidimo momke koji dele mnogo uspomena, mladiće koji sviraju i uživaju u tome.
„Bisernica“ je od 1966. godine deo Kulturno-umetničkog društva „Abrašević“. San o vraćanju punog sjaja Društvu koje postoji od 1905. godine ne može postati java bez obnove tamburaškog ansambla koji je proslavio Šabac. Instrumenti i prostor za probe su spremni i na raspolaganju, ističe umetnički rukovodilac Društva Goran Džinović.
Foto: D. Ivanović "Čarobni zvuci" - 35 godina šabačke Bisernice"
-Moja vizija je da se vrati „Abrašević“ kakav je nekada bio. Muški hor, ženski hor i naravno „Bisernica“, narodni orkestar, sve što obuhvata naziv „Kulturno-umetničko društvo“, dakle nešto više od udruženja građana ili Centara za kulturu – pojašnjava Goran Džinović, napominjući kako su svi uspesi Bisernice podvizi.
- Tamburica je osnovni instrumet peko Save, u Vojvodini, tamo je ona kao kod nas harmonika ili violina. „Bisernica“, iako nije s područja tamburice, pozicionirala se kao jedan od najboljih tamburaških orkestara u bivšoj Jugoslaviji. Uspesi koje su ostvarivali su veličanstveni i želimo da kroz obnovu rada, između ostalog, i instrument približimo mladima.
Obnova rada „Bisernice“ je važna i za druge sekcije „Abraševića“. Prestankom rada je na neki način odsečen i folklor, jer je mnogo koreografija koje su vezane za tamburicu, posebno igre iz Srema, Banata, Bačke.
Naredni koraci su obnova instrumentarijuma, nastup na nekom Festivalu, ali i ulaganje u budućnost. Pri „Bisernici“ je nekada postojala škola „Plektrum“ gde su đaci imali priliku da dotaknu čaroliju tambure, a sada je u planu popularizacija i među novom generacijom.
-U planu je promocija „Bisernice“ po osnovnim školama kako bi decu najpre zainteresovali, a potom stvorili podmladak Ansambla, bazu iz koje će dolaziti novi članovi orkestra. Teško je dostići nekadašnji sjaj, ali želimo da „Bisernica“ živi, bude aktivna kroz nastupe. Koncert u decembru je pokazao koliko je Šapčanima nedostajala i koliko su spone još uvek jake. To je najveći motiv za dalji rad – zaključuje Branko Džinović.