4. april 2020.4. apr 2020.
Podsećanje na detinjstvo: Olimpijsko sunce

Podsećanje na detinjstvo: Olimpijsko sunce

Šabac je slavu i bogatstvo stekao kao trgovački grad, ulazio je u putopise 19. i prve polovine 20. veka zahvaljujući arhitektonskim dostignućima, bogatim kulturnim životom, jedinstvenim noćnim provodom, a kao i cela država novu transformaciju započinje posle Drugog svetskog rata. Rastao je naš grad i lagano postajao privredni džin države od 25 miliona stanovnika. Hemijskoj industriji “Zorka” posvetićemo posebne redove u ovom feljtonu, ali osim nje, u mnogim privrednim granama grad pokraj Save postao je lider. Šapčani su gradili, oblačili, obuvali, nameštali, ulepšavali, ali znali i da nahrane, osveže, napiju i zaslade.

Bilo je to vreme drugačijih dilema, a “ozbiljnu” temu za najmlađe, umesto statusa i poruka na društvenim mrežama predstavljalo je pitanje da li se slamčicom do soka u tetrapaku lakše dolazi kroz dno ili na vrhu, mestu gde je proizvođač predvideo. Danas deluje pomalo komično, no onda je hedonizam iziskivao najefikasniji način kojim će se častiti onog trenutka kada kroz grlo prođe jedinstven, neponovljiv ukus narandže. Sastav: koncentrisan voćni sok, voda, šećer, limunska kiselina. Po čemu specifičan? Ni po čemu, ali ko ga je probao, nikada ga nije zaboravio.

Matematički teško definisan oblik pakovanja srebrne boje, stilizovan Mironov “diskobol” obasjan umetničkom večnošću i zracima zdravlja, sunca narandže, a ispod natpis poznat širom sveta “Olimpijsko sunce” – pasterizovani mutni voćni nektar pomorandže. Nekada beše na rafovima širom Evrope, u sastavu “logistike” Jugoslovenskog olimpijskog komiteta na Olimpijskim igrama, a podrazumevao se u užinskim paketima, odnosno putnim torbama “diljem Juge”.

Tržište je bilo tih decenija zahtevnije od proizvodnih mogućnosti, no danas, primerak ambalaže u Narodnom muzeju jedan je od retkih preostalih proizvoda sa čuvenim pingvinom, simbolom preduzeća “Šapčanka”.

Još se zemlja oporavljala od ratnih razaranja kada je osnovana “Fabrika konzervi i voća” 1945. godine. Četiri godine kasnije postaje Fabrika konzervi i voća “Mačvanka”, da bi 1951. dobila naziv “Šapčanka”, radna organizacija u okviru Složene organizacije udruženog rada “AIK Šabac”. Poslednje restrukturiranje i pretvaranje u Društvo sa ograničenom odgovornošću “Šapčanka” dogodilo se 1. juna 1978. godine, datum i danas prisutan u zvaničnim dokumentima uz rubriku osnivanja.

Tokom 70-ih i 80-ih izvozila je “Šapčanka” u Evropu, Nemačku, Holandiju. “Srpska salata” (Serbicher salat) značila je salata koju im donosi šabački gigant, a “Olimpijsko sunce” i rakija “Ekselencija” putovali su “preko bare”, do Amerike. Ostalo je zabeleženo da se čuvena šljivovica pakovala u kanistere jer nije bilo dovoljno staklene ambalaže za domaće tržište. Već 1952. preduzeće je dobilo prvu hladnjaču, a davne 1985. i najmoderniju, veliku hladnjaču zapremine 7.500 tona. Upošljavala je “Šapčanka” i do 1.000 radnika, a sa traka su stizali: džemovi, marmelade, sokovi, voće i povrće prerađeno na mnogo načina. Kada se pričalo o “Metaloplastici”, planirao dolazak na “Vašar”, pored su stajali “Sunce” i “Ekselencija”, pa šta kome prija.

“Olimpijsko sunce” obasjalo je zauvek deo ličnosti generacija, ulazeći u večnost mirisa i ukusa koji pokreću i boje uspomene. Na “večnom” spisku, tu je tik uz jogurt u piramidi, viršle sa crvenog kioska, “Bracu” i “Seku”, “505 sa crtom”, “Koktu”. Neki postoje i danas, Olimpijsko sunce, Ekselencija ne. Sada su na drugom mestu, u pričama, onim koje “zbore neiskazivo”, ostaju da se o njima priča kao glavnim ili sporednim učesnicama nekdašnjih dogodovština najmlađih, mladih, nešto starijih, sredovečnih, svih prošlih. Možda vreme dodaje, menja sećanja, možda bi sada bilo drugačije, nikada nećemo saznati, nestali su zauvek.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa