13. avgust 2022.13. avg 2022.
Svako ima svoju zvezdu vodilju
IN MEMORIAM Ratimir Mića Nikolić

Svako ima svoju zvezdu vodilju

„Adeti se promeniše, sokaci se proširiše, starog Šapca nema više, al’ još pamte Čivijaši, ostareli bekrijaši...“ Nema više Cicvarića, ali ima Šapčana koji pamte Šabac kakav je nekada bio i koji neguju čivijaški duh. Mića Nikolić je u februaru napunio osamdeset godina, a još uvek ga je teško „dobiti“ u stonom tenisu. I danas, kao nekada na zaleđenoj Savi, kada je led bio visok pola metra pa su ledolomci dolazili da osposobe rečni saobraćaj, navuče klizaljke. Vedrog duha, sa osmehom koji zrači dobrotu, ostao je veran Šapcu, u sećanju i načinu na koji živi.

KARTANjE SA LEPOM LUKIĆ
U Šapcu se i danas prepričava kako je profesor Dane Nikolić igrao karte sa Lepom Lukić i Tomom Zdravkovićem. O tome se nije pričalo u kući, ali malom Mići to nije promaklo.
„Bilo je popodne letnjeg dana kada je došla neka žena i pitala za čika Dana. Otišao sam do tate i rekao mu da ga traži neka Lepa. On skoči, ustade, vidim ja da je nešto važno. Ta partija igrala se danima. Krenu popodne, dočekaju novi dan, pa opet sutra, dan i noć, nit se jede, niti pije. Danilo mi nikada nije pričao o kartanju, ali sam ja „hvatao“ kad neko dođe. Bilo mu je žao Tome, on se samo smejao, a ostali su ga koristili.“


Rođen ’41, u vreme Drugog svetskog rata, odrastao je u ulici Stojana Novakovića, koja je bila pokrivena kaldrmom. Nije bilo vode, ni kanalizacije. Televizor niko nije imao, a kod retkih, koji su imali radio prijemnik, okupljale su se komšije i slušale vesti. Pamti jake zime, snegove, vertepe, kako su dečaci iz ulice koja bila njihovo igralište za Božić pevali: „Brate Stanko, sedi povečeraj malko, evo mene matora starca, matora magarca.“ Kako su pravili fudbalske lopte od bešike, kada se kolju svinje, posle krpenjače, pa gumene dok nije, kada je završio četvrti osnovne i doneo ocene, dobio na poklon od majke pravu, fudbalsku loptu. Bila mu je „kao palata Albanija“.
Iako je imao samo tri godine, pamti situaciju u kojoj je mogao ozbiljno da nastrada.
- Mi, dečurlija, stalno smo bili na ulici. Jednom je naišao nemački motocikl sa prikolicom. Ni sam ne znam zašto, uzeo sam kamen i bacio na nemačke oficire. Brzo sam pobegao kući, kod majke, a oni su pošli za mnom. Srećom, jedan od dvojice Nemaca koji su živeli u našoj kući, bio je tu. Izašao je i porazgovarao sa njima. Dobro je prošlo, hvala Bogu. Život je tada, u vreme okupacije, bio najjeftiniji.
Mića potiče iz poznate šabačke porodice. Roditelji su mu bili profesori u Gimnaziji. Otac, Danilo Dane Nikolić predavao je biologiju, a majka Vidosava (Vida) geografiju. U kući su imali klavir za kojim je sedela njegova sestra, Katarina Marić. Umetnički nastrojena, završila je arhitekturu, a Šapčani pamte njene slikarske izložbe u rodnom gradu i Beogradu. Njega niko nije mogao da ubedi da ide u Muzičku školu. Nije mogao da sedi miran. Od malih nogu najviše je voleo sport. Bio je samouk.
- Pet godina sam trenirao gimnastiku u DTV Partizan. U Šapcu je to tada bilo skrajnuto, nije bilo trenera, ali sam bio uporan, savladavao sam gimnastičke elemente i napredovao. Onda me je direktor Tišma imenovao za prednjaka, pa sam obučavao mlade gimnastičare. Imao sam dva ili tri časa nedeljno sa njima, ostalo vreme sam vežbao sam. To je išlo tako, naravno besplatno, ali je iznenada odlučeno da se prednjaci nagrade i pošalju na Olimpijadu u Rim 1960. Deset dana sam bio u glavnom gradu Italije.

„Šabački humor je specifičan. Dosetka koja ne sme da pređe u bezobrazluk. Ta tanka linija se nekada poštovala, a danas je drugačije. Sve se promenilo, i duh grada, i muzika, nema više Cicvarića.“


Pehare i diplome čuva za uspomenu, sa takmičenjima je završio pre devet godina, kada je, u Lazinoj školi, bio prvi na turniru u stonom tenisu. Danas ga igra rekreativno, tri puta nedeljno. A neki pamte kako nisu mogli da ga pobede kao klinci, iako su trenirali stoni tenis. Dao bi im „fore“ do 18, igralo se do 21, a niko nije mogao da mu uzme poen.
Želeo je da studira DIF, položio je prijemni, ali je majka bila protiv. U patrijarhalnoj porodici starog kova, reč roditelja se poštovala.

Dubl skul u Šibeniku, 1963


PROFESOR DANE I GOLUBOVI
„Mnogi učenici mog oca Danila pričali su mi njegove gegove. Jednom je pitao đaka, Simu Nikolića, da li može da mu donese jednog goluba za sledeći čas. Đaci k’o đaci. Donese Sima pletenu korpu punu golubova, pokrije čaršafom i stavi na sto. Dolazi Danilo i pita: „Šta je ovo? Ptice. Odlično.“ Uhvati jednog goluba i održi predavanje. Kada je završio, iznese korpu na prozor, golubovi prnu i odlete. Pita on: „Gde su golubovi otišli?“ „Kući“, kaže jedan đak. „Tako je. „A gde sam tebe našao posle časova?“, pita onog za koga je znao da voli da igra krajcarice. Ko je pametniji, ti ili golub?“ Šta će onaj, kaže: „Golub“. „Nije, bumbare jedan. Kako može ptica da bude pametnija od čoveka. Ne znate.“


- Sport je bio i ostao moja najveća ljubav. Svako ima svoju zvezdu vodilju kroz život, pa kako kome bude, tako mu je. Moj sin Danilo, kajakaš, dobio je ime po dedi, a ljubav prema sportu nasledio je od mene.
Studije prava upisao je zato što nije bilo praktičnih vežbi, pa je mogao u slobodno vreme da se bavi sportom. Kada je diplomirao, posla nije bilo, a pošto nije mogao da miruje, zaposlio se na benzinskoj pumpi. Prvi posao u struci dobio je kao pravnik u Imovinsko-pravnoj službi Opštine. Kasnije je, zbog veće plate, prešao u „7. Juli“, gde je ostao do kraja radnog veka.

ŠABAČKA ČIVIJA
O šabačkim kafanama zna iz priča. Pamti anegdotu iz Noćaja, gde su se najčešće sastajali Kamičani.
- Moj komšija, autoelektričar Pera Galama, iz ulice Vere Blagojević, bio je spadalo, voleo je šalu i mnogo pričao. Njegovi „saborci“ iz Noćaja dogovorili su se kako da mu doskoče: „Jel možeš da staneš na sto, pružiš ruku i dohvatiš sijalicu, da izdržiš deset minuta, a da ne progovoriš ni reč?“ Kaže on: „Mogu“. Popne se Pera na sto, dohvati sijalicu i ćuti. A jedan od mangupa otrči do njegove kuće i kaže gospođi Radi, njegovoj ženi da je Peri pozlilo i da ne znaju šta će sa njim. „Dođite ako Boga znate, hitno je.“ Brzo je došla i zakukala s vrata: „Perooo! Šta radiš tu?“ A imala je kreštav glas. On je samo sevao očima, nije progovarao. Onda ga je vukla za nogavicu pantalona, drmala dok nije opsovao, a mangupi popadali od smeha. Tako je Pera izgubio opkladu.


Na zaleđenoj Savi, januar 1964.


Tek pri kraju razgovora, saznali smo da se Mića zove Ratimir. Mnogi Šapčani to ne znaju.
- Otac mi je pričao da je njegov deda držao kafanu Grand u Jevremovoj ulici, gde je Laza Lazarević pisao pripovetku „Prvi put sa ocem na jutrenje“. Mene su po Mladenu iz priče nazvali Mića. A ime sam dobio sam zato što je tada počinjao rat, pa valjda će biti i mir - Ratimir.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa