1. jun 2023.1. jun 2023.
Branislav Bajić (Foto: Glas Podrinja)

Branislav Bajić (Foto: Glas Podrinja)

Tekst je objavljen u štampanom izdanju Glasa Podrinja. Svakog četvrtka potražite novi broj na kioscima.

Branislav Bajić, bokser u svetu obuće: Najviše volim moj Šabac

Branislav Bajić rođen je i odrastao u Šapcu, gradu u koji uvek vraćao. Iako mu se put otvarao za život i profesionalno bavljenje boksom u Nemačkoj, koji je njegova velika strast, nije mogao da zamisli život izvan rodnog grada.

- Bio sam u profesionalnom kampu, nudili su mi papire da ostanem u Nemačkoj i profesionalno boksujem, ali sam odlučio da se vratim u Šabac koji volim najviše na svetu. Imao sam porodicu, oca, majku, brata, devojku, prijatelje... Nisam mogao tamo da ostanem da živim. Ovde sam se rodio i verovatno ću umreti ovde.

Na pitanje da li se kaje, odgovara da je bilo lepo živeti u bivšoj Jugoslaviji, da je imao detinjstvo i mladost za poželeti. Ljudi su se više družili, bilo je mirno, poštovao se red. I niko nije znao šta nas čeka.

Foto: Privatna arhiva


Počeo je da boksuje u petnaestoj godini. Najpre je gledao treninge kroz prozor sale BK Mačva koji je tada bio na Trkalištu. Onda se osmelio i ušao. Više nije poželeo da izađe iz ringa, zaljubio se u boks, koji mu je davao discilinu i snagu da prevaziđe životne izazove.

- Voleo sam to moderno viteško nadmetanje, gde nema flaše, čaše i pištolja, samo rukavice i protivnik iste težine. Bio je to fer plej.

Aktivno je boksovao petnaest godina. Bio je omladinski prvak Jugoslavije. Osvojio je omladinsku Zlatnu rukavicu. Bio je u seniorskoj reprezentaciji za Evropsko prvenstvo ’80 godine u Haleu. Nakon prvog dela, napustio je pripreme iz ličnih razloga. Proglašen je za sportistu Podrinja 77 godine.

- Poslednji meč sam imao u tridesetoj. Da sam mogao profesionalno da se bavim boksom kod nas, svakako bih nastavio karijeru, ali tada su bila druga vremena.

NEKI DRUGI ŽIVOT
„U Nemačku sam prvi put otišao kada sam imao dvadeset godina. Stigao sam tamo kao popularan bokser, međutim, otac je pripremao da otvori radnju. Odlazio sam na svaka tri meseca, radio u obezbeđenju, lepo zarađivao, stekao prijatelje svih nacionalnosti. Nije se gledalo ko je ko. Bio je to neki drugi život. Zamalo da ostanem, ali nisam mogao bez rodnog Šapca.“


Nekoliko godina pre toga, ‘84 godine, njegov otac je otvorio obućarsku radnju u Karađorđevoj ulici, koja i danas radi. Jedno vreme je, dok nije prekinuo sa omiljenim sportom, naporedo boksovao i popravljao obuću, a onda se posvetio obućarskom zanatu.

- Naučio sam zanat od oca, posle sam ga i ozvaničio diplomom, svideo mi se i odlučio sam da nastavim tradiciju. U to vreme nismo samo popravljali obuću, nego smo je i pravili, što je bilo kreativno i zanimljivo. Danas je sve drugačije, pa i zanat kojim se bavim. Nekada je čovek mogao lepo da živi od svog rada i da mu ostane sa strane. Bilo je normalno da idemo na letovanja i zimovanja, u inostranstvo.



ULICE BEZ LjUDI
„Na keju San Tropea, gde je bilo mnogo luksuznih jahti, videli smo jednu na kojoj je večerao sam krem Holivuda. I to je za nas u ono vreme bio doživljaj. Inače, San Trope je tada bio obično ribarsko mesto, mnogo lepših je bilo na nekadašnjem našem primorju... Hteo sam da vidim i čuveni kazino Monte Karlo. Otišli smo, pola sata putovali uzbrdo da bi se ispostavilo da ne možemo da uđemo bez odela i leptir mašne Ponudili su nam da se presvučemo, ali nam se nije dalo. Otišli smo, malo se provozali kroz grad i videli ulice bez prodavnica i zgrada, samo vile sa metalnim kapijama, kombije kako ulaze i izlaze, verovatno dostavljaju hranu, bez ljudi... To je bilo ‘79 godine.“


Voleo je da putuje. Najčešće je odlazio u Nemačku i ostajao po tri meseca, obilazio zemlje iz regiona, a jednom mesečno sa društvom u Trst da kupi farmerke i popije kapućino. Neki si odlazili i svakog vikenda.

- Odlazili smo na letovanje u Dubrovnik, Herceg Novi, Umag... Bilo nam je lepo i mirno, bez predsrasuda i etničke obojenosti, družili smo se svi.

Od devedesetih, život je počeo da se menja. Rat, raspad Jugoslavije, bombardovanje, sve... Pitali smo ga šta se kod njega promenilo.

- Vidim šta se dešava i ne sviđa mi se. Tehnološki razvoj je doneo mnoge, po meni, negativne pojave. To je izmenilo ceo svet i ne znam dokle će ga dovesti. Nema više druženja kao nekada. Manje je i starih prijatelja. Mnogi su otišli u inostranstvo, neki i na onaj svet, ali ima ih. Kad god se vidimo, kao da je vreme stalo.

NEZABORAVNI SAN TROPE
„Nekada smo mogli sebi da priuštimo zadovoljstvo da odemo na letovanje u San Trope, Karl Monako, Nicu... Još uvek pamtim tu obalu i naše dogodovštine... U centru Nice, vidimo hotel u mermeru i ljude okupljene oko automobila ručne izrade, koji je pripadao Stiv Mek Kvinu. Za nas je to bio doživljaj. San Trope mi je bio zanimljiv zbog Brižit Bardo koja je tamo imala svoju vilu. Hteli smo pošto-poto da je vidimo, ali nam obezbeđenje nije dozvolilo da uđemo u dvorište. Bezuspešno smo molili za autogram. Ugledali smo je na trenutak, kad je izašla napolje sa psima. To ću zauvek pamtiti.“


Nekada je obućarskih radnji, zanatskih uopšte, bilo mnogo više. Kriza je zahvatila sve branše. Kaže da ima posla, ali da se, generalno, živi teže nego ranije. Sumnja u bolju budućnost.

- Počeo je rat, a dokle će dogurati, ne znam. Možda je ovo samo zagrevanje, možda smo na ivici većeg, trećeg svetskog rata. Skoro 80 godina nije bilo svetskog rata, vreme mu je, čivijaški, ali ne bez ozbiljnosti govori Bajić.

Na pravi planove, za godinu dana ide u penziju.

- Samo da rata ne bude. Ako se to dogodi, više ništa neće biti kao ranije, ni sam rat. Nemam nameru da bežim, pobeći ionako ne mogu, sedeću u nekom gradskom lokalu, ili u mojoj obućarskoj radnji, sa nekim drugarom koji bude imao hrabrosti, pijuckaćemo rakijicu i uživati...

U međuvremenu, život nastavlja da piše svoje priče.
M. F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa