13. april 2017.13. apr 2017.
VELIKA SLOVA U HRONOLOGIJI GRADA
150 GODINA OD OSLOBOĐENjA ŠAPCA OD TURAKA

VELIKA SLOVA U HRONOLOGIJI GRADA

Ove godine grad Šabac obeležava značajan jubilej i uspomenu na jedan od najbitnijih događaja u svojoj istoriji. Prošlo je tačno 150 godina (1867-2017) od kada je poslednji vojnik osmanskog carstva napustio Šabac, čime je označen kraj viševekovne osmanske uprave nad gradom i okolinom. Događaji iz aprila meseca 1867. godine, kao i sam čin napuštanja šabačkog grada 22. aprila (10. aprila po starom kalendaru) iste godine, zbog svog značaja i posledica koje su proizveli, ubeleženi su velikim slovima u hronologiju događaja grada Šapca. Shodno tome, Skupština grada, donela je 2015. godine Odluku, kojom se ubuduće 22. april, obeležava kao Praznik grada Šapca
Osmansko nasleđe grada

Od maglovitih saznanja o Zaslonu, kao izvesnom prethodniku današnjeg Šapca (o kojem postoji relativno malo podataka) iz polovine 15. veka do danas, naš grad je prošao različite faze svog istorijskog razvoja. Treba podsetiti samo na činjenice da je Šabac za nešto više od pet vekova svog postojanja bio deo Osmanskog carstva, Ugarske kraljevine, Habzburške monarhije (Austrija), a potom i Austrougarske i Nemačke. Period slobodnog i srpskog Šapca, značajno je manji od vremenskog okvira koji je grad proveo pod upravom svih navedenih sila. Nije po ovome sudbina Šapca znatno različita od ostalih naselja u Srbiji. Činjenica da se nalazimo na mestu dodira interesnih sfera velikih i moćnih država, odredila je i našu prošlost. S obzirom na vremenski period u kojem je Osmansko carstvo vršilo upravu nad Šapcem i okolinom, nesumnjivo je njegov uticaj i najveći, pa zaslužuje da se posebno i obradi. Da krenemo prvo od one najuvreženije neistine, koja govori da su Srbi pod Turcima proveli pet vekova. Da smo skloni preuveličavanju, nije nepoznanica, ali jasne činjenice nas u ovoj tvrdnji jednostavno demantuju. Ako pogledamo samo istoriju Šapca, jasno je da su Turci gradom i okolinom upravljali nešto više od tri veka (od 1470/71. do 1476; od 1521. do 1688; od 1690. do 1718; od 1739. do 1788; od 1791. do 1807; od 1813. do 1867. godine). U svakom slučaju Šabac je bio duže u osmanskim rukama, nego u srpskim, barem do dana današnjeg. Takođe, teško da se može naći bilo ko, ko će negirati veliki, ako ne i odlučujući značaj Turaka i pre svega sultana Mehmeda II Osvajača u stvaranju temelja na kojima sadašnji Šabac počiva. Taj temelj grada, svakako je vojna utvrda podignuta 1470/71. godine za vreme i po nalogu ovog sultana, a koja je u potonjim vekovima činila osnovu oko koje se razvijao život u Šapcu, prvobitno u vojnim, a kasnije i u civilnim okvirima. Brojni toponimi naselja u našem gradu koja se i danas koriste, jesu zaostavština perioda osmanske vlasti na ovom prostoru. Takvi su npr. naziv najstarijeg gradskog naselja Bair (na tur. breg, strana brega), naselja Benska bara (tur. bent – brana, ustava, jaz), naselja Ma(ha)la (na tur. gradska četvrt) i drugi. Spomenućemo samo bez dubljeg ulaženja u raspravu, da postoje i određene teze da je i samo ime grada, Šabac, osmanskog porekla. O brojnim turcizmima koji su svoje mesto našli u svakodnevnom govoru svih nas, kao i običajima koje smo od istočnih osvajača preuzeli, mogli bismo napisati brojne tekstove. Sve navedeno, pokazuje jednu značajnu zaostavštinu osmanskog nasleđa u našem gradu, koju često zaboravljamo.

Put ka nezavisnosti

Prvaci srpskog naroda sa kraja 18. i početka 19. veka, izgleda da su osećali promene koje 19. vek donosi u Evropi. Probuđena svest o obnovi srpske srednjovekovne države (koja istina nikad nije bila ni zaboravljena), uz jedan splet povoljnih međunarodnih okolnosti dovela je do toga, da Srbija u 19. veku, postane nezavisna i međunarodno priznata država. Oslabljeno Osmansko carstvo, koje je u 19. veku ponelo naziv ,,Bolesnik sa Bosfora“, postalo je bleda senka nekada moćne imperije. Unutrašnja dezorganizacija, nacionalni pokreti naroda u okviru carstva i komlikovani međunarodni odnosi učinili su da je moć sultana i Porte bila veoma ograničena, kako u samom središtu moći i vlasti, tako i u provincijama na periferiji carstva, kakva je bila i Srbija. Već nakon okončanja Drugog srpskog ustanka (1815), defakto nastaje srpska vlast, koja postoji paralelno sa osmanskom. Iako Porta ovo dvovlašće zvanično ne priznaje, ona nema instrumente da to i spreči. Ovaj period Srbije kao poluautonomne provincije Osmanskog carstva, traje od 1815. do 1830/33. godine. Prateći međunarodne i unutrašnje okolnosti u kojima Osmansko carstvo egzistira, srpski prvaci, na čelu sa knezom Milošem Obrenovićem, uspevaju da od sultana 1833. godine dobiju tzv. Treći hatišerif, kojim je Srbija obezbedila nezavisnu unutrašnju upravu, stvorivši, vazalnu, autonomnu Kneževinu Srbiju. Dvovlašće dve uprave, srpske i osmanske, ostalo je samo u gradovima u kojima su bili smešteni turski vojni garnizoni, među kojima je bio i Šabac. Iako je već tridesetih godina 19. veka Srbija značajno podigla stepen svoje autonomnosti u odnosu na Portu, dalji koraci ka potpunoj nezavisnosti morali su da pričekaju. Novi zamah ideje o nezavisnosti Srbije u odnosu na Osmansko carstvo, došao je sa povratkom kneza Mihaila Obrenovića na vlast 1860. godine. Njegovu drugu vladavinu (1860–1868), obeležila je misao o ratu sa Turcima. Kao što je njegov otac Miloš, pobunio Srbe u Drugom srpskom ustanku 1815. godine, tako je Mihailo nameravao pobuniti ceo Balkan protiv Turaka. Za te potrebe Mihailo reformiše i stvara Narodnu vojsku, koja je opet bila protivna još uvek važećem Turskom ustavu koji je donet za Srbiju 1838. godine. Poseban problem vojnim pripremama predstavljali su turski vojni garnizoni u Beogradu, Šapcu, Smederevu, Kladovu (Fetislam), Sokolu i Užicu. Porta je shvatila namere kneza Mihaila na vreme, ali nije uspela da 1862. godine, nakon krize oko ubistva srpskog dečaka na Čukur česmi, sačuva Soko i Užice od rušenja. Odluka o uništenju ova dva grada ishod je dogovora Velikih evropskih sila na diplomatskoj konferenciji održanoj u predgrađu Carigrada, Kanlidži. Iako je nakon 1862. godine, celo Tursko građansko stanovništvo moralo da ode, a u garnizonima (Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo) je samo vojska ostala, srpsko stanovništvo nije moglo više da trpi ni taj simboličan znak prisustva osmanske vlasti. Slobodan Jovanović, u svom delu Druga vlada Miloša i Mihaila, naveo je da su u tom periodu stasali mlađi naraštaji sa većom nacionalnom osetljivošću, odrasli u skoro nezavisnoj Srbiji, koji su ovo prisustvo turskih trupa u svojim mestima osećali kao veliku sramotu sa kojom se nisu mirili.
Ključevi grada – ključevi slobode
Međunarodne okolnosti prouzrokovane događajima iz 1866. godine uticale su da Srbija reši povoljno i pitanje turskih garnizona u svojim gradovima. Austrija je nakon poraza u ratu sa Pruskom, shvatajući da ne može voditi aktivnu spoljnu politiku u narednim godinama, gledala da zadovolji Srbiju i time je spreči da sama krene u rat sa Turskom, što bi bilo protivno interesima Austrije. Na Kritu je iste godine izbio ustanak protiv Porte, a sama Porta bojeći se da ustanak ne podigne i druge balkanske narode na oružje, čiji je Srbija stožer, bila je spremna na ustupke. Sultan Abdul Aziz pozvao je kneza Mihaila u Carigrad na podvorenje, gde je dogovorena predaja gradova. Od 18. do 26. aprila (od 6. do 14. aprila po starom kalendaru) 1867. godine, izvršena je predaja svih gradova srpskoj vojsci. Jedini simbol osmanske vlasti do konačne nazavisnosti Srbije 1878. godine, ostaće Turske zastave koje su nastavile da se viju na gradovima. Iako su ključevi gradova Beograda, Šapca, Smedereva i Kladova, dobijeni 18. aprila na Kalemegdanu u svečanosti koju je priredio sam knez Mihailo, turska posada iz Šapca je izašla 22. aprila (10. april po starom kalendaru). Primopredaji tvrđave u ime srpske strane prisustvovao je pešadijski kapetan Lazar Cukić, koji je o ovom činu obavestio ministra vojnog pukovnika Blaznavca, izveštajem; ,,Trupa srpska ušla je u 8:30 sati ujutru u grad i smena je u isto doba izvršena. Turska vojska u 10 sati krenula se. Sve je na miru svršeno“. Bio je ovo ogroman uspeh srpske diplomatije, a Slobodan Jovanović je u knjizi Portreti zabeležio; ,,U odnosima sa Portom mi smo bili neprestano strana koja traži, a nikako strana koja daje, i bili smo se izvežbali da putem širokih tumačenja izvlačimo iz jednom dobijenih ustupaka, sve nove i nove ustupke...“
Značaj predaje šabačkog grada

Predajom gradova sa vojnim garnizonima, Srbija i Šabac, su nakon više vekova oslobođeni od vladavine osmanskog carstva i njegovog vojno upravnog aparata. Ovim događajem, Šabac je sada mogao neometano da razvija svoju trgovinu i saobraćaj rekom koja je bila granica sa Austrougarskom. Istini za volju, srpski Šabac je već početkom 19. veka počeo da se stvara istočno i južno od same tvrđave, dok je prostor uz reku sagledavan u najvećoj meri samo kao prostor za trgovinu i saobraćaj. Protok ljudi, ideja i tehnologije iz Austrije, odnosno Austrougarske (od 1867.) koji je u Šabac počeo fluktuirati već decenijama pre, nastaviće se sada u još značajnijoj meri. Uprkos novim vidicima, osmanska zaostavština nije mogla iščeznuti preko noći. Navešećemo samo primer industrije kao jedne od grana privrede. Industrijalizacija Šapca, koja, iako započeta u 19. veku, nije se uspela značajnije unaprediti. Industrijski sektor u Šapcu, čitavoj Srbiji, kao i u Osmanskom carstvu, sve do kraja veka u najvećoj meri je činila sitna proizvodnja. Osnovu privredne delatnosti Šapca do kraja 19. veka, činili su trgovina i zanatstvo. Pa ipak odlazak Turaka doveo je do drugih promena, kao što su veći priliv stanovništva, pa je primera radi 1911. godine broj stanovnika Šapca bio 14.000, u odnosu na 7.000 onih koji su živeli u Šapcu 1862. godine. Šabac je postao značajno izvozničko mesto. Počeli su radovi na uređenju grada, oživeo je varoški život, sedenje pred kafanama, odlazak u pozorište postao je sastavni deo života šabačke elite. Period od nekoliko decenija bezbrižnosti, prekinut je početkom Velikog rata.

Kada govorimo o ovogodišnjem jubileju i predaji gradova 1867. godine, jedna činjenica je od velikog značaja. Diplomatski uspeh Srbije, kojim je ona bez ijedne žrtve, dobila gradove od sultana, vredan je pažnje u srpskoj istoriji. Mudra politika srpske političke elite, uz osluškivanje relevantnih međunarodonih faktora i korišćenje pravog trenutka za postavljanje svojih zahteva, bio je put do uspeha kneza Mihaila te 1867. godine. Na ovaj veliki jubilej, znanje o ovim događajima je prilika za razbijanje često uvreženog mišljenja, a rekao bih i neznanja, da se sećamo i obeležavamo samo one pobede izvojevane na bojnom polju i uz velike žrtve. Izborom 22. aprila, za Praznik grada Šapca, Šapčani su odabrali datum koji se sa razlogom može dostojanstveno slaviti. Ovo ne znači da grad koji ima preko pet vekova dugu istoriju, nema i drugih značajnih datuma. Smatramo da je razlika samo u tome što je neke od njih primerenije obeležavati, jer su opterećeni velikim brojem šabačkih žrtava, a da se 22. april, kao takav, može bez problema svečano slaviti, isto onako kako je tadašnja generacija Šapčana svečano obeležila odlazak Turaka iz našeg grada, pre tačno 150 godina.


“U svakom slučaju Šabac je bio duže u osmanskim rukama, nego u srpskim, barem do dana današnjeg.”


“Iako su ključevi gradova Beograda, Šapca, Smedereva i Kladova, dobijeni 18. aprila na Kalemegdanu u svečanosti koju je priredio sam knez Mihailo, turska posada iz Šapca je izašla 22. aprila (10. april po starom kalendaru).”
Dejan Živanović, istoričar

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa