6. jul 2017.6. jul 2017.
RAZGOVOR SA PRVIM GOLMANOM ŠVAJCARSKE RUKOMETNE REPREZENTACIJE NIKOLOM PORTNEROM

ŽIVOT U RUKOMETU, ZA RUKOMET

Nikola je odrastao pored očevih trofeja, gledajući medalje maštao kako porodičnu kolekciju dopunjava svojim, a priče o podvizima “šabačkih vanzemaljaca” učile su ga kako nema nedostižnih ciljeva, ako se sport živi i ako se veruje u sebe. Iako ga u Srbiji poznaju kao sina Zlatka Portnera, na međunarodnoj sceni mnogo je poznatiji kao jedan od najboljih mladih golmana sveta i vođa odbrane Monpeljea
Otac Vam je bio vrhunski rukometaš, ali uvek ističete da je rukomet bio Vaša želja i izbor.
- Jedini tatin uticaj mogu biti pehari i medalje koji su stajali u mojoj sobi, ali me je oduvek učio da treba da slušam sebe i pratim svoje srce. Poželeo sam jednom da me odvede na rukometnu utakmicu. Pogodilo se da to bude derbi i da ima neizvesnu završnicu, te me je to “kupilo”. Otac mi je bio i prvi trener, pružio seniorsku šansu, iako sam imao samo 15 godina, u Drugoj ligi. Na početku je takva odluka ispraćena sa podsmehom, ali sam, iako najmlađi, postao najbolji igrač tima. Shvatio sam da je rukomet moj sport.
Zlatko je bio vrhunski bek, a bekovima su golmani “neprijatelji broj 1”. Koliko može da Vas savetuje s obzirom na različite pozicije?
- Pričamo o rukometu, analiziramo utakmice, on više obraća pažnju na igru napada i odbrane, ja gledam golmane, ali golmanske savete prepušta trenerima i ne želi da me dodatno opterećuje.
Zlatko Portner je deo čuvenog tima “Metaloplastike”. Mi se ponosimo rezultatima i slavom koju je ta generacija donela Šapcu, ali koliko se njih sećaju van Srbije i koliko ime Metaloplastike još znači u rukometnom svetu?
- Svi moji treneri se odlično sećaju “vanzemaljaca”. Dovoljno je samo pomenuti “Metaloplastika”, oni znaju da je iz Šapca. Gledali su KEŠ na televiziji, oni su im bili idoli, počinjali su da treniraju rukomet zbog njih. Ipak, kod mlađih, situacija je znatno drugačija. Mesto nekadašnje Metaloplastike zauzeli su timovi poput “Kila” ili “Barselone”.
Rukomet u Švajcarskoj daleko je od mesta najpopularnijeg sporta, a generalno i kao narod imaju specifičan odnos prema sportu?
- Imaju jednu od najboljih liga Evrope u hokeju na ledu i on je, uz fudbal, najpopularniji. U Švajcarskoj sport ne shvataju kao profesiju, nego hobi. Kada bi neko sreo Rožera Federera na ulici, a da ne zna ko je on, i pitao ga čime se bavi, uvek bi na odgovor da je teniser, usledilo potpitanje: “Dobro, a šta radiš pored toga?”. Naravno, to ne znači da ne vole sport, baš naprotiv, samo je odnos drugačiji. Kada smo igrali pre dve godine protiv Nemačke, gledalo nas je 10.000 ljudi, pružali su nam podršku, bili uz nas, ipak mentalitet je takav da tu nema “vatrene atmosfere”, neće niko vređati protivnike, svaki potez će biti propraćen na pravi način.
Brzo ste napredovali i ubrzo dobili priliku u odgovarajućoj selekciji Švajcarske. Na kraju i u seniorskom timu?
- Branio sam u selekcijama do 17, do 19 i do 21 godine, ostvarili smo odlične rezultate, igrali u četvrtfinalu na svakom velikom takmičenju, a trener Mihael Suter napravio je od nas pobednike i istinske borce. Njegovo imenovanje na selektorskom mestu moglo bi napraviti i veliku promenu u seniorskoj ekipi.
Seniori su povremeni učesnici velikih takmičenja, ali bez značajnijih rezultata?
- Nedostatak ambicije nekako se nadovezuje na priču o odnosu prema sportu. Svi naši igrači posvećeni su obrazovanju i često se dešavalo da ne odu na veliko takmičenje zbog ispitnih obaveza, no mislim da će Suter doneti taj pobednički mentalitet, motivisati nas na pravi način i učiniti da se ne zadovoljavamo samo učešćem, već da težimo mnogo većim rezultatima. Prosek reprezentacije sada je ispod 25 godina, a ja sa 23 sam među starijima. On nas poznaje sve i ponovo verujem da mogu dosanjati san o nekoj medalji sa Švajcarskom na velikim takmičenjima.
Kod nas je Švajcarska sinonim uređene, mirne zemlje gde bi, bar u priči, mnogi voleli da žive. Koliko to odgovara istini?
- Potpuno odgovara. Za mene je to najuređenija zemlja na svetu. Sve je organizovano do detalja, svaki segment svakodnevice, nema trzavica, nema neprijatnih iznenađenja. Teško je pobrojati, ali čekanje u redu, nagle promene termina kod lekara, na primer, nisu poznate u Švajcarskoj. Svakako je, po tome, daleko iznad Francuske ili Srbije, ali opet mentalitet ovde je drugačiji i uživam kada dođem u Srbiju, toplina ljudi i gostoprimstvo ulepšaju odmor i daju energiju.
Nedavno je usledio prelazak u Francusku, u jednu od najboljih ekipa, Monpelje. Koliko je to donelo promenu na sportskom, ali i životnom planu?
- Jako mi je drago što sam dobio priliku da radim sa trenerom Kanejeom, sjajnim taktičarom od koga učimo na svakom treningu. Čast mi je što sam, mislim, prvi švajcarski golman koji je otišao u Francusku, jednu od najjačih liga sveta. Utakmice su drugačije, navijači mnogo bliži ovim prostorima, ali na sve se navikne sportista. Iako postoji razlika, brzo sam se prilagodio na život u Francuskoj. Olakšavajuća okolnost je što mi je francuski, uz srpski, maternji jezik, ali generalno sistem obrazovanja u Švajcarskoj je takav da nas uče kako da se prilagodimo životu svugde, da se snađemo.
Gde Nikolu dalje vode snovi?
- Mislim da trenutno živim svoj san, uživam u sportu koji volim, od njega zarađujem, doživeo sam neverovatne stvari u rukometu i već sada bih voleo da tu ostanem i posle karijere, da sve ono što je meni doneo pomognem kako bi doneo i drugima. Naravno, na klupskom planu, pehar Lige šampiona bio bi svakako vrhunac.
D. Blagojević

Najnoviji broj

18. april 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa