12. novembar 2015.12. nov 2015.
SREĆA IZ DRUGOG POKUŠAJA

DA LI STE ZA PLES?

Kažu da su ljubav i kašalj dve stvari koje se ne mogu sakriti. Dijana Dabić i Siniša Lazić pravi su primer prve stavke u kojoj svet sve više oskudeva.
Njihova priča počinje pre šest godina, kada je Dijanina ćerka poželela za rođendan sijamsku mačku.
- Na internetu sam naišla na oglas jednog mladića iz Novog Sada, upisala njegov broj telefona i pozvala ga. Javio mi se čovek prijatnog glasa, ja sam mu se predstavila i rekla da zovem povodom oglasa.
- Kog oglasa?
- Povodom Vašeg oglasa za sijamsku mačku.
Tišina.
- Ja sam bila u čudu, ne znam šta se dešava, ali upitam ponovo: „Imate li mačku ili nemate, da znam?“ Odgovorio mi je da se bavi svim i svačim, da, između ostalog, prodaje hranu za mačke, ali da mačku - nema.
- Ako Vam treba mačak... dodaje glas i počinje da se smeje. Zasmejem se i ja. Shvatim da sam pogrešila broj, izvinim se i završim razgovor. Posle nekoliko dana, zvoni mi telefon, ja se javim i začujem: „Dobro jutro, jeste li kupili mačku?“ Tako je počela naša priča preko telefona.
- Ja sam tada radio terenski posao i bilo mi je zanimljivo da u pauzama od mesta do mesta razmenjujem sa njom poruke, posebno što smo se često šalili i smejali...
- On je duhovit čovek, uvek može da napravi nešto lucidno, da okrene na šalu, čak i u kritičnim situacijama. Prvo smo krenuli sa porukama, dopunjavali smo se i polako, počeli da razgovaramo. Onda su naši razgovori trajali satima, mesec dana pre nego što smo se videli prvi put, ponekad po čitavu noć. Kad bismo ostali bez tema, prepričavali bismo bajke, u našoj verziji, izmenjenoj.
Oboje se smeju. Od srca. A zar se čovek može drugačije smejati? Možda, ali ne u ovoj priči. Došlo je vreme za viđenje.
- Meni je dosadilo, a još više mojim prijateljicama, da stalno pričamo telefonom i predložila sam da se vidimo. To je bilo baš u ovo vreme, pre šest godina, bio je Đurđic.
Siniša je u Šapcu bio samo jednom, pre dvadsetak godina, na vašaru. Ovaj put nije došao na vašar, a ni na slavu, nego na viđenje, koje je više bilo gledanje.
- Kad sam došao, bio sam kao u izlogu, svi su se izređali da me vide, nikad više kafa nisam popio za kraće vreme u celom životu, mora da mi je skočio pritisak.
- Došao je oko sedam uveče i rekao da žuri, a ostao je do pet ujutru. Moje drugarice i komšinice su znale da dolazi i htele su da vide šta se dešava. Prvo je došla jedna komšinica, pa je jedna moja drugarica oko ponoći donela picu, onda se moja najbolja drugarica pojavila u jedan posle ponoći, (nije je mrzelo da dođe sa Kamička da popije kafu samo da bi ga videla), u međuvremenu se moja ćerka vratila iz grada i tako... Tek smo oko četiri sata ostali sami, ja sam ga pitala da li će još jednu kafu, a on je pristao.
- Nisam znao kako da ostanem, a da ne ispadnem bezobrazan, pa sam prihvatio da popijem još jednu kafu.
- Dobio je pozitivne ocene od svih koji su bili tu te večeri. Rekla sam mu da mi se javi kada dođe u Beograd, s obzirom da je bila magla i noć, misleći – ako se javi, biće nešto, ako se ne javi, neće biti ništa. Javio se čim je ušao u stan, oko pola sedam, i rekao da mu je bilo vrlo prijatno.
A što se tiče gledanja, nije to bilo baš tako slučajno, bar kad je prva komšinica u pitanju. Dijana nije znala ko joj dolazi u kuću, a danas se svašta dešava, pa ju je zamolila da svrati, „kao nekim poslom“, i ostane na kafi.
Godinu narednih dana su se viđali u Beogradu ili u Šapcu. Sve je išlo prirodno, svojim tokom, kao da je tako i trebalo da bude. Doduše, čak su se jednom i posvađali i to - zbog mačke?! Da, u međuvremenu je došla i sijamska mačka, njeno ime je Sofija, radnja sa njom teče paralelno, ona je živi svedok ove priče. Elem, posle godinu dana, Siniša i Dijana su počeli da žive zajedno. On je odlučio da napusti Beograd i posao koji je do tada radio, da bi došao u Šabac da živi sa ženom koja mu je, po svemu, suđena. Čak su pokrenuli i zajednički posao, u kom su i danas, iako je Siniša rekao - Sa njom nikad na zelenu granu kad je posao u pitanju. Ali, eto.
- Od samog početka sam imala njegovu moralnu i materijalnu podršku, što je meni mnogo značilo. Trebao mi je baš neko takav kakav je on. Moja ćerka ga je prihvatila i zavolela, kao i svi iz mog okruženja, njega češće zove (sada je na studijama) i pita ga za savet. Njih dvoje imaju svoj zajednički jezik.
Sa Sinišinim roditeljima je išlo malo teže, on je sin jedinac, preselio se u drugi grad, oni su ostali sami, ali je sve došlo na svoje mesto. I to su, kažu, zajedno prebrodili, korak po korak.
Siniša poručuje da bi voleo da što više ljudi nađe svoju sreću, posebno oni koji su u drugoj dobi života, kada čovek ne bi trebalo da bude sam, nego da ima nekog makar da se s njim posvađa, nije dobro da se svađa sam sa sobom.
Dijana poručuje da se nije pokajala ni što je pogrešila broj, ni što je kupila mačku. Svakoj ženi bi poželela muža kao što je on, duhovitog i vedrog. Ponekad, usred nekog restorana, ili kod kuće, on ume da je pita: „Da li ste za ples?“ I oni zaplešu.
Sinišin najsrećniji dan je bio proslava njegovog 50. rođendana, prošle godine, kad je bila prisutna cela njegova familija, deca, unuče, Dijanina familija, prijatelji i naravno – mačka Sofija.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa