18. februar 2016.18. feb 2016.
Svakodnevica na krupanjskoj pijaci

KUPUJMO DOMAĆE

Cene pristupačne, kvalitet proveren, prodavci nasmejani. Ponuda osnovnih životnih namirnica. Vera u ljude i nada u bolje sutra
U neposrednoj blizini autobuske stanice u Krupnju nalazi se zelena pijaca. A na pijaci, k“™o na pijaci. Svega i svačega. Za svačiji ukus i džep. Cene su slične, tvrde da nema nelojalne konkurencije. Kao po nekom nepisanom pravilu po kome su svi složni i jedinstveni. Najviše, zato što se, prodavajući robu, upravo na pijaci druže i viđaju godinama.
Sa najdužim „stažom“ od skoro 40 godina Anka Petrović iz Tomnja svakog petka pređe nekoliko kilometara do Krupnja da bi prodala pasulj, jaja, kajmak, sir, mleko, beli luk i ostale domaće proizvode koji su, kako i sama kaže „organski“, neprskani i nezagađeni. Verujemo joj na reč, jer saznajemo da je poštena, vredvna i čista žena. Prema njenim rečima, ovih dana nema mnogo kupaca, jer prodavnice ove proizvode nude na odloženo plaćanje.
Cene uravnotežene, pa kilogram kajmaka košta 500 dinara, tvrdog sira 300 a mladog 250, belog luka 700, pasulja od 300 do 350 dinara. Ima među njima i onih koji razmeravaju na pola kilograma pa su samim tim i cene malo veće. Još uvek su u neverici da beli luk, pored ovakvog domaćeg, uvozimo čak iz Kine.
Vinka Antonić iz Vrbića do pijace svake sedmice prevali desetak kilometara u jednom smeru, tako da njoj najviše problema stvara loš put koji od ovog sela počinje makadamom, a nastavlja se asfaltom koji je odavno trebalo popraviti i zameniti. Ona već 20 godina kupcima nudi neprskan krompir koji trenutno košta 300 dinara po džaku od 10 kilograma. Kaže da je na veliko prodala pet tona krompira po ceni od 25 dinara za kilogram. U ponudi ima i suvu šljivu za 250 dinara koju suši na tradicionalan način u pušnici. Samo dva domaćinstva u njenom selu su zadržala ovaj metod sušenja šljive, nekada prepoznatljivog proizvoda skoro svakog seoskog domaćinstva u Rađevini. Takvih zadruga više nema.
Proizvede preko 500 kg maline i tonu kupine tokom godine, a kod kuće sa sinom, snajom i dva unuka brine o nekoliko krava, 20 ovaca, 30 svinja i uzgaja domaće kokoške i rasne piliće koje prodaje stalnim mušterijama. U sezoni je na nogama već u 4 sata izjutra, a leže kada pozavršava sve dnevne poslove, često oko ponoći. Eto takav je život na selu, težak ali pošten.
Milanka Stakić iz Tomnja u ponudi ima i projino brašno po ceni od 80 dinara za kilogram. Zadovoljstvo kupaca opravdava dobrim kvalitetom koji traje skoro 20 godina. Pored maline i kupine, gaji krave, ovce, koze, svinje, i kokoške koje ne hrani koncentratom. Najveći problem je kad proizvode ne proda pa je primorana da ih vrati kući. Ipak, svi su nasmejani, zadovoljni i srdačni. Niko ih na to ne tera i veruju u bolje sutra.
Novak Manojlović iz Krupnja prodaje jabuke za 55 dinara, domaću kolačaru za 70, a mleveni paradajz za 100 dinara. U ponudi ima i prirodni domaći med po ceni od 700 dinara za kilogram i propolis kapi za 100 dinara po flašici. Napominje da prodaje isključivo domaće proizvode, kao i većina ostalih prodavaca sa kojima deli sličnu sudbinu.
- Teško se preživljava, narodu je teško ugoditi, držim se pravila da je mušterija uvek u pravu. Od nedavno sam na ovoj pijaci i imam registrovano poljoprivredno domaćinstvo, pčelinjak sa 50 košnica. Od pčela živimo. Samostalno se bavim pčelarstvom od 7. razreda osnovne škole, stric me naučio. Iako sam imao ponudu da idem u inostranstvo, ipak sam ostao u Rađevini - govori Novak i dodaje: „Ko počinje da pčelari za zlatnu se bravu hvata. Pitanje je za kakvu će se uhvatiti“. Tvrdi da je to najlepši posao koji postoji. Ako je neraspoložen, ode u pčelinjak gde svi problemi nestaju. Veli da sa pčelama razgovara kao sa ljudskim bićima. Tepa im „moje male lepotice, radnice...“ i dodaje da je zahvaljujući pčelama troje dece školovao.
Gordana Keserović iz Zavlake prodaje jabuke poznatih vrsta na domaćem tržištu po ceni od 30 dinara pa naviše. Sa suprugom, sinom i snahom održava voćnjak u površini od pet hektara sa oko 7000 stabala. Primenjuju sve agrotehničke mere, a glavni problem predstavlja distribucija. Ideja za sadnju i proizvodnju jabuka potekla je od devera prof. Zorana Keserovića koji je redovni profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i istaknuti stručnjak u ovoj oblasti.
Aleksandar Radanović iz Loznice bavi se proizvodnjom voćno-loznog sadnog materijala i ima sve vrste sadnica kruške, jabuke, trešnje, višnje, dunje, mušmule, kajsije, breskve, nektarine i stubastog voća. Planira osnivanje matičnog zasada maline kako bi i u toj oblasti proizvodio bezvirusnu sadnicu, što je inače standard u njegovoj proizvodnji. Porodični posao je sa ženom započeo pre pet godina. Zadovoljni su jer narod u ovom kraju sadi sve više voća što je glavni uslov za njegov opstanak u proizvodnji, koja je zahtevna, jer se svaki dan provodi uz puno obaveza.
- Ima dosta posla, a sadnice voća se po komadu prodaju za 150 dinara, a vinove loze po 10 dinara. Prepoznatljivi smo i po cenama koje se nisu menjale od početka - ističe Aleksandar i dodaje da kalemi stare autohtone sorte jabuka poput kolačare, budimke i kožare, koje su cenjene i tražene jer ne zahtevaju prskanje.
D.Žugić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa