28. april 2016.28. apr 2016.
ĐORĐE DAKIĆ, PO VOKACIJI VAJAR U DUŠI UMETNIK

ŽIVOTNO PROSVETLjENjE

„Umetnost je velika ljubav od koje ne možete pobeći“, kaže član Udruženja slikara „Krug 10“
Iako je zagazio u osmu deceniju života Šapčanin Đorđe Dakić neumorno stvara umetnička dela za koja, kako i sam kaže, nema dovoljno vremena jer je mnogo toga propustio u mladosti. Nekadašnji đak Šabačke gimnazije, iz koje je posle sedmog razreda bio „isteran zato što nije bio dobar“, zatim učenik Medicinske škole, rezervni oficir sa činom sanitetskog kapetana, u penzionerskim danima okrenuo se svojoj prvoj ljubavi - umetnosti.
- Sklonost prema likovnoj umetnosti osetio sam još u detinjstvu. Tako sam se u gimnaziji uključio u Likovnu sekciju koju je vodio prof. likovnog Đorđe Kostić. Onda su, kako to biva u mladosti, usledile pauze. Lutao sam od sporta do likovnog. Nisam mogao da se opredelim jer sam bio neodlučan. Udaljavao sam se se od umetnosti baveći se sve više sportom dok više nisam bio ni za njega. Tek kad sam otišao u penziju našlo se vremena i za umetnost ““ kaže Đorđe.
Iako je po vokaciji vajar njegov umetnički opus je širi. Ulje na platnu, grafike, duborezi, poneka ilustracija i karikatura postali su sastavni deo njegovog života koji je ušao u treće doba.
- Kad čovek nešto voli nađe se vremena. Potrebna je samo inspiracija koja zna da bude u određenim trenucima poput eksplozije. Onda radite do iznemoglosti. Ako bar na trenutak izgubite korak, osetite da ste prenapregnuti, bez koncentracije, napravite pauzu do sledeće inspiracije. Onda opet navalite i tako u krug, kao da vas je neko isprogramirao.
Svaki materijal je dobar za rad samo ako čovek ima inspiraciju, želju i volju da stvori nešto što je zamislio.
- Volim drvo, kamen, gips. To su tri stvari s kojima radim. Međutim, radio bih i sa metalom ali nisam opremljen za to. Možda jednog dana. Duborez, na koji sam se u poslednje vreme fokusirao, iziskuje dosta vremena. Za izradu jedne ikone, onako kako sam je zamislio i kako je radim, potrebno mi je od mesec i po do četiri meseca. Kada bih se posvetio samo duborezu ne bih nikada mogao da napravim izložbu od tridesetak eksponata. Zato sam to nadomestio grafikom, slikarstvom i vajarstvom.
Ako se napravi jedan pogrešan korak prilikom izrade duboreza nema više popravke.
- Moj, ako tako mogu da nazovem, umetnički rad i ljudi koji se bave isključivo slikarstvom je u suprotnosti, priličnoj. Oni mogu da zamažu ono što su pogrešili sa belom bojom i da nastave dalje. Kod mene jedan pogrešan potez i rad se baca pa makar bio u završnoj fazi što je najgora mogućnost.
Kako nema veći prostor za rad, tačnije atelje, ograničen je i po pitanju dimenzija radova.
- Volim sve ove navedene tehnike ali vajarstvo je na prvom mestu. Žao mi je što ne mogu, jer nemam uslove, da radim nešto što je vrednije i veće. Ostalo je da se rade minorne bistice, statuete. Da imam atelje verovatno bi to bilo nešto kvalitetnije, krupnije.
Od umetnosti, bar po onome kako je Đorđe prošao u životu, ne može se pobeći. Njegov umetnički gen nasledio je i stariji sin Mihailo, dr veterine, i unuka Tijana koja je završila Školu za umetničke zanate.
- Unuka Tijana je vrlo nadarena. Verovatno bi bila i uspešnija da je samo vrednija. Mlada je pa kao i ja tumara tamo-ovamo. Malo ljubav, malo ništa. Verovatno će kasnije da se opredeli. Sin Mihailo verovatno će se kasnije, kao i ja opredeliti za umetnost, dok je mlađi sin Nebojiša, dr humane medicine, načelnik Službe pneumoftiziologije, operisan od toga. Nekako je krut za umetnost. Možda sam i ja, pošto sam bio zdravstveni radnik, bio neodlučan po ovom pitanju.
Nekad neodlučan, a danas bez trunke sumnje, Đorđe polako ali sigurno korača ka svojoj prvoj izlozbi koja je planirana ove godine.
- Svetlana Ceca Žegarac, predsednica Udruženja „Krug 10“, čiji sam član, je kriva za tu samostalnu izložbu koja se priprema. Htela je i ranije da me eksponira ali sam ja stidljivo, kao seoska mlada, tvrdio pazar. Svako voli popularnost ali meni u ovim godinama nije potrebna.
Mislim da u svakom čoveku čuči talenat i za umetnost kao i za literaturu samo što ga ne iskoriste u pravom momentu ili nemaju pravu inspiraciju tog trenutka. Neko to u starosti, neko u mladosti. Ima i onih koji su talentovani pa znaju od početka šta će da rade u životu i opredele se odmah. Ja nisam znao, ja sam tumarao na početku. Pravio sam pauze. E, sad kada bih se vratio u ono vreme, kada bih imao dvadeset umesto osamdeset, znam da bi to bilo mnogo kvalitetnije. Kada se ponovo aktivira čoveku je potrebno određeno vreme da postigne ono što je izgubio.
U mladosti sam zavoleo umetnost, ali su se onda pojavila i druga interesovanja. Lutao sam izvesno vreme a onda sam se vratio svojoj staroj ljubavi. Od nje ne može da se pobegne. E, da li mi stvaramo umetnost ili umetnost nas nadograđuje pa smo toliko prisni jedni sa drugima da je to nerazdvojivo. E, to je ljubav.
O. Gavrilović

Najnoviji broj

18. april 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa