15. decembar 2016.15. dec 2016.
KAD SU KONjANICI BILI ELITA
PRIČA IZ PROŠLOSTI

KAD SU KONjANICI BILI ELITA

Veliki deo srpske vojske u Prvom svetskom ratu, činili su seljaci i njihovi konji. Reorganizacija konjice, koju je sproveo armijski đeneral Pantelija Jurišić, Mačvanin iz Crne Bare, po zapovesti Vrhovne komande, mnogo je pomogla srpskim vojnicima na Solunskom frontu
Konjica je vekovima bila najelitniji deo vojske svih carevina, kraljevina, republika, kneževina... Nezaustavljivi “hod civilizacije” učinio je da u vojsci ustupi mesto avijaciji, raketnom i nuklearnom naoružanju. Ali konj, kao jedna od najlepših životinja na planeti, nije sasvim izbačen iz armijske službe. Koristi se za ono što je lepo za oko i dušu. Parade i smotre svih vojski sveta, još uvek najviše mogu da ukrase konji. U njima se često ogleda moć, bogatstvo, raskoš zemlje, jednog kraja.
U Kraljevini Srbiji konjarstvo je najrasprostranjenije bilo u Mačvi. Dugo je vladao običaj da vojnici iz ovog kraja budu regrutovani zajedno sa konjima. Nije država bila toliko moćna da odgaji na desetine hiljada konja i obezbedi ih svakom mladiću, kad stasa za vojsku.
S druge strane za Mačvanina je bio ponos, kad pođe u vojsku da sa sobom povede i svog konja.
I danas je konj u ovoj ravnici nešto uzvišeno. Doduše, malo ih je ovih radnih. Potisnuo ih traktor. Neki su “žilaviji”. Moguće ih je videti i na nekim njivama. Sve češće upregnute u fijakere, “nakinđurene”, kako voze mladence u svadbenoj povorci. Vojvođani, više od ostalih organizuju fijakere. Tu su neizbežni ugojeni, istimareni vranci ili dorati. Najviše je galopera. Blede sećanja iz ratnih vremena, kad su za slobodu ginuli i ljudi i konji. Ostale su pomalo požutele fotografije, uramljene i okačene o zidove starinskih kuća. Domaćini ljubomorno čuvaju uspomene na svoje “lepotane štala” koji su im često i živote spasavali.
Emotivna veza gazde i konja
U vreme stvaranja Solunskog fronta, armijski đeneral Pantelija Jurišić, dobio je zapovest od vojvode Živojina Mišića da sprovede reorganizaciju srpske konjice.
Pantelija je rođen u Crnoj Bari u Mačvi. I da nije završio Vojnu akademiju, kao najbolji pitomac 1899. godine o konjima bi sve znao. Odrastao je u bogatoj porodici Jurišića, gde su oduvek gajili elitne konje. U ratu su mu bila još tri brata. Svi na Solunskom frontu. Naravno u konjici.
Do reorganizacije svaki srpski vojnik je jahao svog konja, najčešće povedenog od kuće. Dugogodišnje vojevanje i više nego težak život u izgnanstvu demoralisao je vojsku. Neprijatelj je to znao. Usledila je i propaganda. Naročito Bugarska. Nuđene su povlastice, najčešće konjanicima ako se predaju. Među nagradama bila je i ona najvažnija, povratak kući sa ostalim privilegijama, a ne tretman zarobljenika. Nažalost neki su na to i naseli.
Da se ne bi propast vojske širila, đeneral Pantelija Jurišić je reagovao u stilu velikog komandanta. Sakupio je sve konje na jedno mesto, pod izgovorom oporavka, a zatim ih podelio vojnicima. Više niko nije imao svog konja. Time je izostala i emotivna veza vojnika sa konjem.
- Osetio sam kako naš Lisko diše. Hranio sam ga kockama šećera iz ruke. Pratio me u stopu iz boja u boj, a tako je bilo i u civilstvu. Trudio sam se da pod njim u štali bude uvek sveža slama. Razumete onda, kakvo je bilo naše razdvajanje. Vidite njega i mene u vojničkoj uniformi, na ovoj fotografiji, koju sam uramio i stavio na zid više glave, kaže jedan stariji brkajlija iz Mačve.
Dosta emotivno je bilo razdvajanje gazde i konja. Ipak je to bilo spasonosno rešenje i ponašanje vojnika prema onom srpskom inatu: “Čuva ko sebe, a što nije njegovo, kao tuđe”. Između ostalog se i zbog toga u jurišima, na konjima išlo do krajnjih granica ljudske i konjske moći. Psihološki faktor koji je proizveo gest đenerala Jurišića, bio je najbolja “injekcija”, elitnoj srpskoj konjici.
Bratski ratni susret
U akciji okupljanja zdravih konja i transporta istih do lokacija, beležimo ratno sećanje, prenošeno s kolena na koleno. Događa se na jednoj železničkoj stanici koja je pripadala području fronta.
Srpski vojnici su utovarali konje u vagone. Kiša je neprestano lila., kao iz kabla. Pod jednim drvetom grupa visokih srpskih oficira, predvođenih đeneralom Jurišićem i nekolicina francuskih i engleskih, nadgledali su utovar.
Svi su konji stali ali jedan nikako da uđe u vagon. Vojnici su ih pritiskali, prosto presovali. Čini se da je falila jedna ljudska snaga. U toj grupi vojnika je bio i Milić Jurišić, redov iz Crne Bare u Mačvi. Kad se nikako nije moglo smestiti, još jedno kljuse u vagon, a pomoći ni od kuda, redov Milić se ljutito okrenu grupi oficira ispod drveta i reče: „Pantelija, sunce ti žarko! Šta stojiš tu kao kip? Dolazi ovamo i pomozi nam.”
Bez razmišljanja iz grupe oficira, najviši po činu, skoči sa prelepog belca i pomože vojnicima da uguraju konja u vagon. Komandir te grupe, ostao je nem. Po svim vojničkim pravilima redov Milić je učinio veliki prekršaj. Komandir se dodatno zabrinuo, šta će o svemu o Srpskoj vojsci pomisliti stranci. Presudio je prilikom raporta đeneral Vasić. On je Milića između ostalog pitao šta mu je Pantelija. Ovaj je kao iz topa odgovorio: “Brat, gospodine đenerale”! Posle komande voljno, pustio ga je bez ikakve kazne.
U Srbiji se slušao stariji brat bez obzira na položaj u civilstvu ili čin u vojsci.
Poznato je da se Pantelija školovao i stekao visoko obrazovanje, između ostalog i zahvaljujući bratu Miliću. Mačvanski đeneral Jurišić je govorio više svetskih jezika i učestvovao u raznim delegacijama, koje su Srbi vodili sa strancima.
Lj.Đukić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa