2. mart 2017.2. mar 2017.
ALEM KAMEN SRPSKE MODERNE
ZNAMENITI ŠABAČKI GIMNAZIJALCI: STANISLAV VINAVER

ALEM KAMEN SRPSKE MODERNE

Najevropskiji umetnik u srpskoj kulturi i najsrpskiji u evropskoj tradiciji. Esejista, kritičar, pesnik, parodičar, polemičar. Prevodilac sa francuskog, nemačkog, engleskog, ruskog, španskog, poljskog i italijanskog jezika. Pripovedač, putopisac, novinar, urednik. Jedan od najznačajnijih intelktualaca moderne srpske umetnosti i kulture 20. veka
Stanislav Vinaver rođen je prvog dana marta 1891. godine u Šapcu, u uglednoj jevrejskoj porodici. Otac Avram je bio lekar, a majka Ruža pijanistkinja. Nakon osnovne škole upisao je Šabačku gimnaziju, a potom otišao u Beograd, gde je maturirao. Studirao je matematiku i fiziku na Sorboni, u Francuskoj, kojom je ostao opčinjen do kraja života. Drugovao je sa Bergsonom, koji ga je “za književnost okrenuo” i Vandom Landovskom, poznatom pijanistkinjom iz Varšave, a matematiku mu je predavao Anri Poenkare.
Vinaverovo delo je toliko bujno i razgranato da se opire svakoj katalogizaciji. U najkraćem - novinar, politički komentator i satiričar, prevodilac sa francuskog, nemačkog, ruskog, engleskog i španskog jezika, pozorišni, likovni, književni i muzički kritičar. Prvu zbirku pesama Mjeća objavio je u dvadesetoj godini, a potonji zbornici poezije: Varoš zlih volšebnika, Čuvari sveta, Ratni drugovi i Evropska noć, vrhovi su naše moderne poezije. Njegove Priče koje su izgubile ravnotežu označavaju početak avangarde u srpskoj književnosti, Manifest ekspresionističke škole, uvod programske knjige nove srpske književnosti, Gromobran svemira prvi je avangardni manifest u našoj književnosti. Putopisi Ruske povorke i Nemačka u vrenju značajni su dokumenti o događajima kojima je prisustvovao. Čuvenom Pantologijom novije srpske pelengirike, komentarom tadašnje lirike priznatih srpskih pesnika, parodiju je učinio poezijom. Čardak ni na nebu ni na zemlji i Jezik naš nasušni eseji su o književnosti, kulturi i jeziku. Preveo je 1001 noć, Rableove Gargantua i Pantagruel, Geteove Jade mladog Vertera, Hašekove Doživljaje dobrog vojnika Švejka, Tvenovog Toma Sojera... Pisao je u listu Vreme, Progres, Zenit, zagrebačkoj Kritici, Misao, Politici, sarađivao je u Radio Beogradu, bio urednik novinske agencije Tanjug, a u časopisu Republika tri godine je u rubrici Beogradsko ogledalo opisivao kulturni život prestonice.
Vinaverova životna biografija nije mannje burna od literarne. Posle balkanskih ratova, učestvovao je u Prvom svetskom ratu kao jedan od 1.300 kaplara, bio je svedok Oktobarske revolucije, a potom i fašističkog spaljivanja knjiga u Berlinu. Posle diplomatske i novinarske karijere u Pragu i Berlinu, u Drugom svetskom ratu kao Jevrejin bio je zarobljenik nemačkih logora, da bi sve do smrti u Jugoslaviji bio ideološki nepoželjan. Kao reformator i veliki poznavalac srpskog jezika, Vinaver se zalagao za jezik koji će crpeti bogatstvo iz života, jer je smatrao da Vukov nije podoban da izrazi sve potrebe modernog čoveka. Konstantin Vinaver je u jednom intervjuu rekao da je osnovna preokupacija njegovog oca „bio jezik, i to srpski jezik. Smatrao je da ga čuje i iznutra i spolja. Imao je jedan ljubavnički odnos prema jeziku.“
Do kraja života (1. avgusta 1955. godine u Niškoj Banji) ostao je otporan na sve vrste kanona i dogmata, razbarušen, nemirnog, radoznalog duha, glasovit govornik. Bio je siguran u svoju reformatorsku misiju. Proročki je govorio: „Obično me smatraju za ludog i pustog. Sad me ne priznaju, a kad umrem, prihvatiće sve moje ideje.”
Umetnika koji je bio “najevropskiji u srpskoj kulturi i najsrpskiji u evropskoj tradiciji”, rodni grad nije zaboravio. Vinaveru se Biblioteka šabačka “odužila” činjenicom da je svečanoj dvorani u Aneksu dala njegovo ime. Pre tri godine, organizovan je Naučni skup, u saradnji sa Instituom za književnost i umetnost iz Beograda, a potom je objavljen Zbornik radova. Predstavljena su Vinaverova Sabrana dela, u osamnaest tomova, koje je objavio Službeni glasnik. Priredio ih je prof. dr Gojko Tešić, neumorni zaljubljenik u Vinaverovo delo, koje je proučavao skoro četrdeset godina.
Prošle godine u Šapcu su po prvi put organizovani “Vinaverovi dani evropske kulture”. Grad je ugostio prof. dr Gojka Tešića, Milicu Ković (umetnikovu unuku) i značajne profesore i doktore nauka iz Beograda i Novog Sada. U Biblioteci šabačkoj priređen je naučni skup “Stanislav Vinaver i francuska kultura”, a u Narodnom muzeju postavljena izložba Društva srpskih umetnika “Lada”, kao reminiscencija na postavku iz 1936. godine, koju je otvorio Vinaver.

antrfile Rableovom delu “Gargantua i Pantagruel”, Vinaver je dopisao više od 100 strana, vođen idejom da ne bi trebalo prevoditi bukvalno, nego tako da se najbolje prenese duh originala, ali tadašnje uredništvo Prosvete izbacilo je taj dodatak, koji, nažalost, nije ni sačuvan. U prevodu Manovog romana, kada Tom Sojer želi da kaže nešto poput “Ma nemoj mi reći”, Vinaver “čuje”: “Trt Mlojka”.

antf „Strašno sam voleo da slušam žabe, tu tešku melanholiju njihovog kreketanja. Jedna od druge se razlikuju za osminu tona. U početku kada ih slušate to je samo jedan ogroman hor, kasnije osetite te osminske intervale. Proputovao sam ceo svet, a samo sam jedanput čuo nešto veće. To su cvrčci. Na Zvezdari ima jedan zid iznad Dunava, tamo ih ima leti sigurno preko pet stotina hiljada. Skoro svaki dan odlazim da ih slušam. U početku sam razlikovao oko pedeset zvukova, sada razaznajem pet do šest hiljada tonova u tom koncertu. Muzika cvrčaka je muzika malih intervalskih raspona. Kao muzika srpskog jezika. Naš jezik je bio kao žabe, cvrčci i frula. Ja sam u srpskom osetio frulu, pokušao sam da dam rečenice sa zrikavcima, žabama i frulom.“

antr „Ko želi da me nađe neka me traži i nađe u mojim pesmama: tu sam i ja sam sebe tražio... Tu će naći i to i ono što ja još ne znam.“

antr „U Šapcu smo svi bili istinski različiti ljudi. Nije bilo mnogo onih koji su ličili jedni na druge, i govorili slično kao u Parizu, Londonu ili Berlinu. Svi smo bili posebni i drugačiji, i zato smo bili svi jednaki. Niko nije pokušavao da se izdigne iznad ostalih pokušavajući da imitira nekoga sa boljom reputacijom. Mogli smo da budemo zapamćeni ako uvek sledimo samo svoje mogućnosti i kvalitete. Tako je bilo u svim gradovima u Srbiji, ali najviše u Šapcu, jer smo ponosan grad, i sledimo svoj put.“
(Vinaver kao Konstantin u knjizi
“Crno jagnje i sivi soko” Rebeke Vest)

antr „Hteo sam da „napravim“, pošto-poto, jedan razgovor sa Vinaverom. Nažalost, to mi je uspelo samo donekle. Govor koji mi je tom prilikom održao, ja sam zapisao koliko sam mogao tačnije. Njegovo izražavanje liči na raketu: prvo jedan snažan mlaz u visinu, pa tek onda, tamo gore, rascvetavanje u čitav krug varnica. Svaka ideja kod njega nosi u sebi sposobnost ponovnog rasprskavanja. U tome i leži glavna nemogućnost vernog donošenja Vinaverovog govora, koji je, oko jedne glavne ideje, stalno otvaranje, stalno rascvetavanje, stalno prskanje u sve šire krugove.“
(Novinar i književnik, Branimir Ćosić, Lozana 1929.)

antr Književno putovanje u Šabac: “To je najsvesniji kraj, oni govore najlepšim srpskim jezikom, oni misle najkonciznijim srpskim izrazom, oni umeju najrazdraganije da se raduju, a najduhovitije se smeju. I njihova pesma bila je nekada nenadmašna.”
(Vinaver, Književno putovanje u Šabac)

antr „Ja sam zaljubljen u prolaznost. Za mene najstrašnija stvar – to je mramor.“ Mramor – to nije ona živa smrt koja vas plaši, kojoj se odupirete, to je mrtva smrt, pepeo.“

antr „Svaka mrvica sa bogate trpeze nauke i kulture do koje smo dolazili bila je za nas alem-kamen koji je sijao svetlo i kroz noć, i pred kojim prekodan ni samo sunce nije ostajalo mirno.“
(Vinaver, “Šabačka gimnazija u početku 20. veka”)
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa