16. mart 2017.16. mar 2017.
Foto: UTSA Athletics

Foto: UTSA Athletics

DUŠAN MAKEVIĆ O PRVENSTVU, KARIJERI, BUDUĆNOSTI

HVALA ATLETICI, ALI VREME JE ZA DRUGE STVARI

“Još pre odlaska u Ameriku znao sam da atletika neće biti moje glavno zanimanje. Naučila me je nekim životnim principima, donela mi putovanja, poznanstva, ali je vreme za profesiju za koju sam se školovao” – najavljuje kraj atletske karijere Šapčanin koji živi i radi u SAD
Nije Dušan Makević imao mnogo vremena za treninge i pripremu nastupa na Evropskom prvenstvu. Praktično sa aerodroma je otišao u Arenu, zadužio opremu Srbije, nastupio na Balkanskom, a potom i EP gde je, u svojoj disciplini, bio jedini predstavnik Srbije i bivše Jugoslavije.
Sada kada su se slegli utisci, kako gledaš na svoj nastup u Beogradu?
- Bila je to lepa avantura i veliko dostignuće jer sebe smatram rekreativnim atletičarem. Konkurencija jaka, ali na to sam navikao u SAD. Normu sam postigao u Bostonu (08:03,32), a bio sam, u toj trci sedmi. Lepo zvuči da sam bio jedini predstavnik regiona, ali to, nažalost više govori o stanju u atletici. Jeste teška norma, ali ja sam dokaz da se može dostići bez ozbiljnih priprema. Ne znam da objasnim kako neki atletičari kod nas provode mesece na pripremama (CG, Zlatibor, Kopaonik), a ne mogu da ostvare normu.
Dan pred nastup na Evropskom prvenstvu, trku si posvetio dedi, čiju sliku si postavio na svoj fb profil?
- Sliku sam našao slučajno kod bake, a o deda Savi Burmazeviću sam slušao i ranije. Hteo sam da ga oživim u sećanjima, njegovu pobedu na armijskom krosu u Negotinu. Verovatno i talenat nosim od njega.
Koji su najupečatljiviji trenuci tvoje karijere kada se osvrneš na prošlost?
- U SAD sam za četiri godine trčao od Sijetla na severozapadu do Majamija na jugoistoku. Svaka trka nosi neku draž. Najvažniji su bili šampionati konferencija gde je bitniji ekipni od pojedinačnog plasmana. Ipak, verujte da se sa godinama menja pristup. Sve te trke, kao i ovu u Areni, trčao sam rutinski, dok sam u juniorskim godinama unosio mnogo više emocija, te najviše pamtim juniorsku titulu u krosu 2011. i nastup na EP kada sam bio 23. od 109 učesnika.
Pričali smo pre 14 - 15 meseci, onda si još bio student, a sada si softverski inženjer?
- Diplomirao sam na Univerzitetu u San Antoniju, a zaposlio sam se u Ostinu, gde sada živim. Radim u tehnološkom sektoru na razvoju softvera, najviše na bazi podataka kompanije čija primarna delatnost je istraživanje i konsalting za medicinske ustanove.
Šta je, od materijalnih stvari, neophodno da bi se stvorio atletski reprezentativac?
- Atletika je sport siromašnih, ne treba mnogo finansija za uspeh, ali moramo imati minimum za 21. vek, poput infrastrukture. U Šapcu atletičari nemaju tuševe, svlačionice, a da ne govorim o stazi, startnim blokovima, preponama, svojim teretanama. Najneophodnije je da bude zdrava grupa za trening, stručni trener koji je dobar psiholog i nove patike na 2 ili 3 meseca zbog prevencije povreda.
Da li je “usud” atletičara u Srbiji da se bore za medalje koje će doneti nacionalnu penziju kako bi ovaj sport bio profesija u punom smislu?
- Ne želim da komentarišem na tu temu. Uklonio sam se iz te priče, tako da je jasno šta mislim o tome, a ni to nacionalno priznanje nije neka velika cifra.
Da li si se navikao na život u SAD, nedostaje li ti Srbija, dolasci?
- Retko ko mi savetuje da se vratim i ne dolazim često, a većina se žali na uslove života. Pre prvog odlaska mnoge stvari o našoj zemlji bile su mi jasne. Nostalgije ima, ali je u vreme interneta, to znatno drugačije, isprati se sve lako i brzo, čak i ono što se dešava na drugoj strani sveta.
Atletika je tvoja ljubav, ali imaš drugu karijeru od koje živiš. Ima li mesta, u tim okolnostima, za “kraljicu sportova”?
- Znao sam i pre odlaska da atletika neće biti moj život. Naučila me je da se upornost isplati, pomogla mi je da steknem dobre navike, platila mi školovanje, donela putovanja, poznanstva, ali vreme je za “novi list”. Trenirati na ovom nivou zahteva mnogo energije, a posle svakog treninga jako sam iscrpljen. Znatno sam smršao u poslednjih šest meseci. Jasno je da to, u kombinaciji sa osam sati rada, nije održivo. Jedan je život, jedna mladost. Posao je primaran, a sport ostaje u vidu džogiranja, rekreacije.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa