27. april 2017.27. apr 2017.
1. MAJ – MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA

Od “tri osmice” do tri kilograma mesa

Opterećeni problemima koji su ih tištili u posleratno vreme, lošim uslovima rada i minorno plaćenim poslovima, radnici širom SAD organizovali su proteste osamdesetih godina 19. veka. Broj učesnika rastao je svakim novim okupljanjem, a organizovanost, snaga i odlučnost dostigli su vrhunac 1886. godine. Prvog dana maja, u nekoliko američkih gradova, radnici izlaze na ulice. Centar protesta postaje industrijski centar zemlje, Čikago. Zahtevi “tri osmice”. Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati slobodnog vremena, bez smanjivanja plate. Dok su hodili na skup, verovatno su sanjali promene, sanjali kako započinju borbu koja će zauvek promeniti radničku svakodnevicu. Želeli su da slave, da pobede, no teško da je neko od njih zamišljao višedecenijsko obeležavanje godišnjica uz pivo, pečenje i roštilj.
Iako su protesti započeli isključivo u cilju poboljšanja položaja radnika, tokom prošlog veka praznik poprima ideološku konotaciju. Prvi maj obeležavan je u celom svetu, ali je konotacija i forma bila menjana. Kod nas, u predratnom periodu, deo radnika protestovao je u većim gradovima, da bi od 50–ih Prvi maj, kao državni praznik, dobio formu potpunog odmora i relaksacije, bez razmišljanja o položaju zaposlenih. U rane jutarnje sate, nekada i pre potpunog izlaska sunca, sindikalni autobusi polazili bi na različita izletišta, gde je “logistika” sačinjena od jela, pića, uredno zapakovanih dan ranije, ispunjavala “suštinu svog postojanja”. Negde bi se okupljenim radnicima obraćali sindikalni lideri, neki kolektivi bi i pripremali priredbe. Oni koji slave voleli su da kažu da lepo slavlje proizilazi od teškog i predanog rada. Kao što đaci žive za ekskurzije, mnogo radnika radovalo se dugo prvomajskim praznovanjima. Omiljene destinacije su planine i okoline gradova, no tu pravila nije bilo. Nekada su same fabrike imale izletišta, te je tako, HI “Zorka” svoje zaposlene okupljala u Krivaji. Izleti nisu, naravno, obavezni. Oni koje je krasio avanturistički duh i nešto “dublji džep” slobodne dane bi koristili za odlazak u kupovinu u Trst, Solun....
Prošle su decenije, a osim u teorijskom smislu, ideologije je teško bilo gde prepoznati. Bez obzira na sistem, praznovanje 1. maja je opstajalo van svake forme bliske istom danu 1886. godine. Sećanje čuvaju ne baš brojni skupovi radnika, često podeljenih u “više kolona” zavisno od sindikata kojem pripadaju, a većina stanovništva tradiciju održava kroz “iće i piće”. Uranka više nema. Iako se još koristi taj izraz, najviše u kasnim prepodnevnim, a nekada i u popodnevnim časovima izletnici dolaze. Odlasci na selo, obližnju planinu još se praktikuju, no vremenom sve zelene površine dobile su “svoje izletnike”. Sindikati postoje još, no organizovanih odlazaka nema, zamenili su ih privatne organizacije manjih grupa ljudi. U skladu sa tim, roštilj je preuzeo primat u odnosu na prasetinu i jagnjetinu, no “ponuda” je i dalje raznovrsna. Slave svi, ali prednjače mladi, mnogi bez dana radnog iskustva, no slave kao da teško rade. U anketama organizovanim na izletištima širom Srbije, previše mladih nema ideju zašto je 1. maj “Praznik rada”. Više zabrinjava činjenica da ne postoji ni želja da to neznanje pretvore u znanje, čak i u vreme kada je to daleko “jedan klik”. Budućnost po pitanju položaja radnika, Zakona o radu, ličnih dohodaka, sindikalnog organizovanja jeste upitna, no proslava 1. maja nije. Šansa da nje nestane, u sadašnjoj formi, jednaka je mogućnosti da ljudi prestanu da jedu i piju. Srećan 1. maj!
D. B.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa