9. april 2015.9. apr 2015.
POVODOM DANA ŠAPCA

NA PUTU NEZAVISNOSTI

Priznavanjem punog državnog suvereniteta i nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine, do tada vazalna, polunezavisna Kneževina Srbija, svrstala se u red onih država koje su u 19. veku uspele da ostvare svoj san o nacionalnoj državi. Ovim činom, Srbija je uspela da i sama primeni preovlađujuće ideologije koje su tokom 19. veka bile prihvaćene skoro od strane svih evropskih naroda, a kojima je podržavana teza da svaka nacija zaslužuje svoju državu. Sam akt priznanja nezavisnosti Srbije, ne može se posmatrati kao izdvojen, nego kao posledica višedecenijske vojne i političke borbe srpskog naroda za njeno ostvarivanje.
Međunarodni kontekst
Početkom 19. veka, srpski narod živeo je podeljen u granicama Osmanskog carstva i Habzburške monarhije (Austrije). Dok je Habzburška monarhija važila za jednu od naprednijih evropskih država, Osmansko carstvo je već vek unazad pokazivalo znake sistemskih slabosti, te zaostajanja u vojnom i tehnološkom pogledu za Zapadom. Iz tih razloga, a posle jednog vojnog poraza Osmanske države krajem 18. veka, na međunarodnom planu otvoreno je tzv. Istočno pitanje, pitanje opstanka i podele teritorija Osmanskog carstva od strane zainteresovanih evropskih sila. Upravo na prelazu iz 18. u 19. vek, u razvoj i rešavanje ovog pitanja uključio se i novi istorijski faktor od odlučujućeg značaja. Taj faktor su nacionalrevolucionarni i oslobodilački pokreti balkanskih naroda. Ovi pokreti, među kojima je značajnu ulogu imao i srpski nacionalni pokret, bili su rezultat dejstva većeg broja istorijskih sila i činilaca: kulturnog i političkog sazrevanja, kao i buđenja nacionalne svesti balkanskih naroda, uticaja i zračenja primera Francuske revolucije, produbljivanje unutrašnje krize Osmanskog carstva, daljih trvenja velikih evropskih sila oko evropskog jugoistoka i istočnog Mediterana, kao i stalni nasrtaji pojedinih među njima na integritet i sam opstanak Turske.
Autonomna Kneževina Srbija
Unutrašnja nestabilnost Osmanskog carstva, posebno se ispoljavala u nemogućnosti centralne vlasti da kontroliše čitave provincije, pa tako i samovolju lokalnih gospodara. Represije grupe janičara tzv. dahija prema narodu Beogradskog pašaluka, dovela je do Prvog i Drugog srpskog ustanka početkom 19. veka. U njima je srpski narod oružanom borbom sa svojom vođama i značajnom pomoći srpskog sveštenstva i naroda iz Habzburške monarhije, pokušao da realizuje ideje o autonomiji ali i potpunoj nezavisnosti srpskog naroda u odnosu na Osmansko carstvo. Ovi ustanci su kasnije postali temelj na kom je u narednom periodu knez Miloš izgrađivao i proširivao srpsku autonomiju. Tokom svoje prve vladavine (1815 ““ 1839), uspeo je da iseli muslimansko stanovništvo iz većeg dela Srbije i celokupnu upravu prebaci u srpske ruke, osim gradova u kojima je ostala turska posada i muslimansko stanovništvo (Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo, Soko grad i Užice). Kneževina Srbija je u tim decenijama nakon ustanaka, beležila izvestan napredak na mnogim poljima, pa se veoma brzo pokazalo da preostala turska utvrđenja u Srbiji neće moći još dugo tu i ostati. Međutim, zašto se rešavanju tog pitanja nije ranije prišlo, pre svega je posledica komplikovanih međunarodnih odnosa ali i unutrašnjih prilika u samoj Srbiji. Materijalno propadanje, nebriga centralne vlasti, nedisciplina (Osmansko carstvo je tokom čitavog 19. veka u unutrašnjim problemima i pod stalnim pritiscima evropskih sila), činili su ove posade nepouzdanim faktorom, u velikoj meri pretećim, po sve veći broj srpskog stanovništva koji se doseljavao u gradove. Takođe, preostala utvrđenja na severnim granicama Kneževine Srbije, mogla su u nekom budućem sukobu sa Osmanskim carstvom predstavljati i vojnu pretnju po Srbiju. Stoga je dolaskom na vlast kneza Mihaila 1860. godine, kao jedan od prioriteta njegove spoljne politike planirano i rešavanje ovog pitanja. Već se u drugoj godini njegove vladavine, pokazalo da turska utvrđenja predstavljaju značajnu bezbednosnu pretnju. Kada je u junu 1862. godine, na Čukur-česmi, u Beogradu, došlo do ubistva srpskog dečaka od strane turskog narednika, sukob je eskalirao i doveo do bombardovanja Beograda od strane turske artiljerije. Knez Mihailo je shvatajući značaj turskih utvrđenja, pisao zastupniku Srbije u Carigradu Jovanu Ristiću: ,,Dok je turskih gradova u Srbiji, niti njoj može biti napretka, a ni meni u njoj opstanka“. Ovim je još jasnije potvrđen pravac u kome će knez Mihailo delovati, i na kraju uspeti da te 1862. godine, na Kanličkoj konferenciji u Carigradu, sazvanoj povodom bombardovanja Beograda, diplomatskim sredstvima i uz naklonost zapadnih diplomata primora zvaničnu Portu na napuštanje i rušenje Soko grada i Užica. Preostala četiri utvrđenja, među kojima i Šabac, morala su sačekati koju godinu kasnije, iako je njihova predaja srpskim vlastima sada već bila neminovna i samo pitanje vremena.
Šabački grad
Šabac je za vreme Prvog srpskog ustanka bio u srpskim rukama od 1807. do 1813. godine. Nakon propasti ustanka, Turci su se vratili u Šabac i tu ostali sve do 1867. Međutim, u periodu nešto dužem od jednog veka, Turci su zbog ratnih prilika u čak četiri navrata napuštali Šabac (1688-1690, 1718-1739, 1788-1791 i 1807-1813), da bi se po okončanju ovih sukoba vraćali. Sigurno da su ove selidbe negativno uticale na materijalne prilike tog stanovništva i ljuljale njegov moral. Pritom, vojna posada koja je bila u sklopu Šabačke tvrđave delila je sudbinu Osmanske carevine. Nasuprot tome, srpska autonomija koju je knez Miloš vešto proširivao, dovela je do razvoja i samog Šapca. On se za vreme ustanaka i posle sve više odvaja od tvrđave na Savi i počinje intenzivnije naseljavati (tvrđava i njena utvrđena okolina nazivana je Šabačkim gradom, a dalje od nje prema Bairu i današnjem centru grada nastajala je varoš Šabac, pretežno naseljena Srbima). Iseljavanje muslimanskog civilnog stanovništva koje je živelo u blizini garnizona na Savi, bilo je određeno slovima hatišerifa iz 1830. i 1833. godine. Međutim, spletom okolnosti, većina muslimanskog civilnog stanovništva definitivno napušta Šabac tek nakon odluka Kanličke konferencije 1862. godine. Odlazak preostale turske vojne posade, nametao se kao nacionalni interes Srbije, ali i interes Šapca. Otklanjanjem ove pretnje po bezbednost građana, izlaskom u potpunosti na reku Savu i daljim unapređenjem trgovine i saobraćaja koji su dovodili do sveobuhvatnog napretka, stvarali su se uslovi za ekonomski ali i svaki drugi prosperitet Šapca. Kako je Šabac samo reka Sava delila od velike srednjeevropske carevine, a samim tim i Evrope, postojalo je uverenje u dalji razvoj i povoljne ekonomske prilike koji ovakav položaj može doneti.
Istoričar Dejan Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa