23. april 2015.23. apr 2015.
JOŠ JEDNO SVEDOČANSTVO O NERAZUMNOM VREMENU

TRAGIČNI KRAJ DOKTORA MLADENA MILOŠEVIĆA

Lekari u Srbiji su dužni da ovog sjajnog čoveka rehabilituju, pred sobom i pred Bogom. Njegov svetao lik neka ne bude zaboravljen, kao što Mačvani na groblju u Bogatiću ga ne zaboravljaju
Niko kao Srbi svojim bližnjima tako surovo ne opraštaju duhovnu i telesnu lepotu, kao i svaki vid uspeha. Vekovima je to među Srbima bilo, verovatno ni danas ništa nije bolje. Vekovima među Srbima bilo je istaknutih, duhovno i telesno lepih, i uspešnih. Život je kod nas uvek udešavao, da “uz svaki dram dobra, idu dva drama zla“. Život dr Mlađe Miloševića je to potvrdio, pogotovo tragičnim krajem. Namera ovog članka je da podseti na nesreću vrlih ljudi u nerazumnom vremenu, kao što je to primer dr Mlađe Miloševića, lekara iz Bogatića.
Da bi shvatili tu iskonsku istinu koja počiva među Srbima “jednog drama dobra i dva drama zla“, moramo životnu priču dr Mlađe Miloševića ispričati od početka do tragičnog kraja, i onog posle. Mlađa Milošević je rođen 1897. godine u domaćinskoj kući Mološevića u Nemenikućama ispod Kosmaja, od oca Stevana i majke Smiljane. Ugled doma Miloševića je u Kosmajskom srezu bio veoma veliki. Mlađin deda Jakov Milošević je bio jedan od kmetova (predsednika opštine) u periodu od 1859. do 1886. godine, a otac Stevan, pisar opštine Nemenikuće, praktikant Sreza kosmajskog, više puta predsednik opštine Nemenikuće od 1894. do 1899. godine i od 1901. do 1918. godine, i trgovac u Sopotu.
I Jakov i Stevan bili su ljudi od poverenja, ali i gorkog iskustva da nema veličine ljudske bez njene senke zavisti. Pametno i bistro dete u liku Mlađe Miloševića, uz tople i iskrene preporuke učitelja iz Nemenikuća, upućen je na dalje školovanje u Beograd, u Treću mušku gimnaziju u Njegoševoj ulici. Simbolike radi, na Vidovdan 1914. godine, Mlađa Milošević je primio svedočanstvo o završenom 7. razredu gimnazije. Svakako ne slučajno, na Vidovdan 1923. godine u Parizu će Mlađa postati doktor medicine na Sorboni. Između dva Vidovdana desio se ogromni srpski pogrom, povlačenje desetkovane srpske vojske kroz Albaniju ““ Albanska golgota, ali i svima dobro poznato vaskrsenje.
Posle propasti, i vojnog i civilnog egzodusa preko Albanije 1916. godine Mlađa Milošević stigao je u Francusku, u malu varoš Žisor, da bi u Nici maturirao 1917. godine i upisao studije medicine na Sorboni. Da ponovimo još jednom: na Vidovdan 1923. godine dekan Medicinskog fakulteta u Parizu Rože promovisao je Mladena Miloševića u doktora Pariskog univerziteta. Novopečeni lekar Mladen Milošević imao je dva izbora: da ostane u Francuskoj ili da se vrati u Srbiju. Presudio je patriotizam i zavet oca Stevana da je dužan da se stavi Otadžbini na raspolaganje. Učinio je po patriotskom osećanju i očevom zavetu. Svoju diplomu stavio je Ministarstvu zdravlja na raspolaganje i, od avgusta 1923. godine, služio đački kadrovski rok u Vojnoj bolnici na Vračaru, gde je promovisan u čin rezervnog sanitetskog poručnika. Obavezan lekarski staž je doslužio u Državnoj bolnici u Beogradu, posle čega je položio državni ispit za lekara. Prema rešenju Ministarstva zdravlja Kraljevine SHS kratko boravi u Caribrodu (današnjem Dimitrovgradu), a u novembru je dobio rešenje za Bogatić na dužnost sreskog lekara na koju je stupio 24. decembra 1924. godine.
Dr Mladen Milošević duboko je vezao svoju sudbinu za Mačvu, koju je zavoleo kao i rodni Kosmaj. Ubrzo je zavoleo i devojku iz ovog kraja, Radmilu Mojašević, iz ugledne trgovačke kuće u Šapcu, koja je posle školovanja u rodnom gradu provela tri godine u Beču u čuvenom devojačkom pansionu gospođe Jovanović, sestre poznatog slikara Paje Jovanovića. Dvoje mladih, lepih i obrazovanih, uz dogovor sa roditeljima, razaslali su pozivnice za venčanje 8. juna 1925. godie. Uz devojku dr Mladen Milošević dobio je i bogat miraz, pa su u centru Bogatića sagradili kuću prema projektu arhitekte Branislava Kojića, koji je takođe studirao u Parizu. Sve napred rečeno je bio “deo greha“ koji su pripisani dr Mladenu i njegovoj Radmili 8. septembra 1941. godine od strane bezdušnika, pretendenata na vlast u Jugoslaviji i Srbiji, a koji su to u oktobru 1944. godine i ostvarili. Tokom 16 godina, od venčanja 1925. godine do likvidacije dr Mlađe u Petkovici 1941. godine, dr Mladen i njegova Radmila živeli su u srećnom i harmoničnom braku u Bogatiću. Gospod im je podario dve kćeri ““ Olgu i Veru, dr Mlađa se brinuo o zdravlju Mačvana, a Radmila o srećnom odrastanju dece.
Svojim radom dr Mlađa je stekao simpatije Mačvana, bio je izabran i za narodnog poslanika 1938. godine u Skupštinu Kraljevine Jugoslavije. Zbog funkcije poslanika umanjio je rad u svojoj ordinaciji, verujući da će poslaničkim angažovanjem unaprediti infrastrukturu i opšte poboljšati život Mačvana. Ispostavilo se da je to bila zabluda, možda i “najveći doktorov greh“, zbog koga je i likvidiran sa epitetom narodnog neprijatelja sa još 17 osoba u Petkovici 1941. godine. Supruga Radmila je predata Gestapou u Beogradu “na staranje“ da bi završila u Aušvicu, a kćeri Olga i Vera porodici Mojašević na starateljstvo u Beogradu. Dr Mladen je od komunista dobio privremeni grob u Petkovici, Radmila logor u Aušvicu, a Olga i Vera pakao u Beogradu.
Za Radmilu pakao se nije završio u Aušvicu po završetku Drugog svetskog rata, već je nastavljen egzilom u Beču, potom u Americi. Za Olgu i Veru pakao iz okupacije nastavljen je u godinama ćutanja posle oslobođenja Beograda. Niko im nije odgovorio zašto im je otac ubijen, zašto je majka poslata u Aušvic, zašto su im oba roditelja poneli epitet narodnih neprijatelja, a one postale deca istih, zašto je roditeljska imovina konfiskovana, zašto su im detinjstvo i mladost uništeni i još mnogo pitanja.
Ovo je jedna od mnogih tužnih priča lekara i njihovih porodica, koji su postale žrtve nerazumnog vremena. Oslobodioci, koji su slovodobitno veličali svoje revolucionarne poduhvate, žrtve svojih oslobodilačkih usluga predali su godinama ćutanja i zaborava koje svedoci nisu zaboravili. Svedočili su savremenici dr Mlađe Miloševića, njegovi verni Mačvani lepotu njegovog ljudskog i lekarskog bića. Nisu zaboravili sva njegova dobročinstva kao čoveka, lekara i poslanika. Žale što nisu mogli da iscele ožiljke u dušama Vere i Olge, niti će ih iko moći isceliti, bez obzira što se tvrdi da je “vreme ““ lekar za njihovo isceljenje“.
Današnji lekari u Srbiji su dužni da ovog sjajnog čoveka, dr Mladena Miloševića, rehabilituju moralno pred sobom i pred Bogom. Njegov svetao lik neka ne bude zaboravljen, kao što Mačvani na groblju u Bogatiću ga ne zaboravljaju, paleći mu sveće u odsustvu njegove na pravdi Boga, razvejane porodice.
Ostaje nam nada da među Srbima “dva drama dobra potisnu onaj jedan dram zla“, a da duhovno i telesno lepi, kao i uspešni, nikada više ne budu progonjeni. Pogotovu ne zbog toga što su oni elita; duhovno, telesno i delatno viši. U ostalom, duhom viši i telesno jači uvek plaćaju veću cenu svojih vrednosti. A Srbija da se nikada više ne odriče svoje vredne i potvrđene dece, jer su oni budućnost i spasenje

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa