10. septembar 2015.10. sep 2015.
NA PRAGU ISTORIJE

HODOČASNIK

Veče je bilo za slobodne aktivnosti, a ko je želeo mogao je uživati u turskoj noći. Ja odabrah ovo drugo, jer ne znam šta bih inače radio u nepoznatom gradu. Kasnije se pokaza da sam dobro učinio što obukoh košulju sa kratkim rukavima, jer duže nisam imao. Nisam imao predstavu u kakav objekat idemo. Što se tiče turskih noći, u mnogim sam uživao, a i ovog leta par puta. Znao sam šta u tim noćima mogu očekivati, a što se tiče objekta nisam ni razmišljao.
Autobus se zaustavi na jednoj čistini gde ničega nije bilo, osim jedne neugledne zastakljene drvene baračice.
Njhat is name of this place? - upitah vodiča da se ne bi ponovilo da opet nisam znao, kao malo pre, gde smo došli.
Jemeni! - odgovori kratko i pokaza mi na krupan natpis iznad ulaza do kojeg se silazilo kosim usekom.
Dug hodnik iza ulaznih vrata nije nagoveštavao šta se krije na njegovom kraju. A ono opet čudo. Ogromna kružna dvorana sa dubokim nišama po obodu u kojima su se protezali dugi parovi stolova. I ovde je sve bilo izdubljeno i izrezbareno, kao i mnogo toga u ovom kraju, u lavi. Pod od lave, svod od lave, zidovi od lave, klupe od lave, stolovi od lave. Jedino su površine stolova i sedišta na klupama bili od drveta.
U prostoriji je bilo prohladno, čak hladno, a bilo je leto. Osetio sam kako je nekada bilo onim stanovnicima u njihovim podzemnim gradovima. Bilo mi je hladno čak, a sigurno i njima, i u košulji, a ko zna kako su oni sve bili odeveni. Studen mi je titrala po plećima. Zažalih što skidoh majicu. Mogao sam košulju navući preko nje. Bilo bi mi mnogo toplije. Tešio sam se gledajući kako su mnoge žene došle u tankim haljinicama, golih ramena i leđa, a neke i golih nogu. Sigurno da im je bilo hladno mada to ničim nisu pokazivale.
Dobro se nazimismo dok ne poče program. Došle su i druge grupe ko zna od kuda. Do našeg stola sede nekoliko devojaka Koreanki, u punoj istočnjačkoj lepoti, atraktivno obučenih i našminkanih baš za ovo veče.
Program su otvorili derviši. Vrteli su se oko sebe u koncentričnim krugovima pod prigušenim svetlima. Četvrti je stajao. Povremeno bi nešto uzviknuo, a ona trojica bi se kao nešto drugačije vrteli. Nisam primećivao neku razliku, ali mi se od njihovog okretanja zavrtelo u glavi.
Osetih olakšanje kada se njihova tačka završi i dođe prava plesna grupa.
Dvorana se prolomi. Gosti živnuše. Hladnoću potisnu vatrena igra momaka i devojaka.
Izgleda da se cela Turska ovog leta u ovim noćima brijala. Već treći put u nekoliko dana gledao sam skeč sa brijanjem. I ovi su obrijali jednog momka i tako doteranog predali jednoj devojci koju su, opet, njene drugarice nakitile.
A kakva bi to turska noć bila bez trbušnog plesa? Nikakva. I u ovu dvoranu uplesa prelepa trbušna plesačica. Ne žgoljava kao današnje manekenke sa modnih pista, niti debela sa mlohavim stomakom kao one nekada, već baš kako treba. Obla tamo gde treba da bude obla i uska tamo gde treba da bude uska. Ništa joj nije bilo na pogrešnom mestu. Kao da ju je sam Alah za sebe vajao. Na podijum izvede, ne Alah, nego plesačica, nekoliko naših devojaka, Evropljanki, i jednu Koreanku. Potom dođe do našeg stola i, koketno uz vragolast osmeh, priđe, ne znam zašto, od tolikog muškog sveta, baš meni, i pruži ruku s blago savijenim prstom. To je značilo da treba da ustanem, prihvatim njen prst i pridružim se izabranim devojkama. Bila mi je tako blizu da sam, i bez naočara, jasno video svu raspusnost njene lepote i osećao miris, od plesa, uzavrelog tela. Ne znam koji bi muškarac odoleo tom izazovu. Ja jesam, a nisam, kako se to danas moderno kaže, gej. Ona postoja trenutak i namah shvati da me ne može pokrenuti sa klupe. Šou je morao ići dalje. Zato se brzo povuče nazad. Pri tom graciozno zanjiha kukovima, uvivši ramena i ruke. Grudi joj nemirno zadrhtaše pod svetlucavim perlama, a resice oko njenog pomamnog tela divlje poskočiše. I tako, uz njihanje kukovima i uvijanje telom, uz svetlucanje perli i poskakivanje resica, plesačica se vrati devojkama na podijumu. Tačku su morale odraditi same.
Pred kraj predstave, dok sam šetao dvoranom, vodič ugrabi priliku da mi zatraži 18 evra. Toliko je koštalo ovo veče. Ne znam kada su ostali platili. Verovatno pre dolaska, jer nisam video nikog da mu daje novac. Vodič je pedantno znao napamet ko je sve platio, jer, opet, nisam video nikav spisak da drži u ruci i proziva ko nije platio. Nisam imao ništa sitnije i dadoh mu 50 evra. Kad vide šta sam mu pružio na trenutak se zamisli i počeša iza uva. Ni on nije imao sitno da mi vrati. Ipak uze 50 evra i reče:
Tomorronj I’ll return.
A sutra ujutru smo poranili. Čekalo nas je povratnih 650 kilometara do Alanje. Tek je prošlo 06:00 časova, a već smo bili u jednoj prodavnici kože. I to je bilo po programu. Tamo su nas čekali spremni. I da ne bi dangubili odmah je krenula modna revija. Ni na jednoj do tada nisam tako rano prisustvovao. Sve su bile u neko prikladnije vreme. Ali ovde je potreba tako nalagala, jer turisti rano odlaze, a prilika se ne sme propustiti. Predstava nije bila uzaludna. Jedna od naših devojaka kupila je kožnu jaknu. Cenkanje nije dugo trajalo, pa svi ostali nisu morali da se dosađuju kao što to zna da biva u ovim situacijama.
Posle 07:00 časova zastadosmo na još jednom lokalitetu.
- Ovo je Zelve - reče nam vodič. - Poslednji stanovnici u ovom selu bili su Turci, ali zbog velike erozije napustili su ga 1950. godine. Tu u blizini je i hrišćanska crkva.
Vreme za razgledanje je opet bilo kratko i zato svi odmah jurnuše da vide što mogu više.
Moji prijatelji Makedonci u povratku me upitaše:
Jeste li bili u crkvi?
Nisam je našao.
Muti mi se sećanje da li su je oni pronašli.
Bilo je to poslednje što smo videli u Kapadokiji. Sve više nam je ostajala iza leđa, a sve smo bili bliže Alanji, odakle smo i krenuli.
Zaustavili smo se na još jednom mestu da vidimo opet nešto od starina. Ali to je bilo iz turskih vremena kada se putovalo karavanima. Karavan saraj, zidan, a ne bušen, u kojem su noćivali tadašnji putnici da bi se zaštitili od razbojnika. Bio je zaključan, pa ni mi, kao ni nekada razbojnici nismo mogli u njega kročiti. Mi iz radoznalosti, a oni, u ono vreme, pljačke radi. Saraj smo samo obišli i vratili se u autobus.
Ja taj zastanak iskoristih, pa se obratih vodiču:
Last night I gave you 50 euros. You...
I knonj, I knonj - prekide me naglo. - I didn’t forget it. I’ll give you later.
OK - kratko rekoh.
I tek u restoranu u kojem smo juče samo zastali, a danas ručali, naravno, o našem trošku, vrati mi kusur, tačno u evro.
Tek tog drugog dana saznah da se moji prijatelji zovu Manuela i Borče.
U Alanji na plaži hotela Azak pojavio sam se tačno u 19:00 časova, posle odsustva od dva dana i jedne noći, i pređenih 1.300 kilometara. Tu su me čekali drugi prijatelji da čuju prve utiske hodočasnika iz Kapadokije.
Branko Stanić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa