13. avgust 2015.13. avg 2015.
POVODOM DVESTOTE GODIŠNjICE DRUGOG SRPSKOG USTANKA (5)

NE PUCAJ, JA SAM PAŠA

Vojvoda Sima Nenadović sa Valjevcima udario je na glavnu kapiju ali je smrtno pogođen. Za njim je jurnuo na glavnu kapiju rudnički vojvoda Milić Drinčić, ali je i on pao pod ubistvenim plotunima. Kapetan Milisav Zujalović zarobio je truski barjak, ali ga je platio svojim životom. Tada su ustanici sa svih strana počeli uskakati u šanac, te su Turci počeli bežati iz njega. Kroz otvorene vratnice izletela je turska konjica sa Maraš-pašom nagrnuvši ka Drini, ali je naletela na konjicu Petra Molera sakrivenu u jednom usamljenom zabranu. Sa Molerom su bili Jakov Jakšić i prota Nikolu Smiljanić. U kratkom sukobu turska konjica je skoro sva uništena, samo je najmlađi sin Maraš-paše jurio na besnom atu, dok ga nije snažna ruka junačkog Skerle iz Jaseničke Lipovice skinula s konja.
Šanac je osvojen. Izginuli su mnogi Turci, Neki su se razbežali po Kitogu, neki su zarobljeni, a među njima i Maraš-paša. Naime, pošto opleniše šanac i pokupiše preostalu municuju, golaći se raziđoše po žbunju da hvataju preživele Turke. Tako Tešan Podrugović ranjen u obraz, idući po razbojištu sa Ilijom Korenitom i dva brata Čarakovića ugleda na jednom grmu Turčina i skide ga iz duge puške. Jova Čaraković pritrča da ga opleni, ali natrči na drugog Turčina sakrivenog u žbunju uperivši mu pušku u grudi, viknu: “predaj se ili ćeš poginuti“ našta mu ovaj odgovori: “Ne pucaj, ja sam paša, nego me vodi Milošu“. Jovan zatraži da mu dobaci sablju i kesu sa novcem a kada to paša učini, sablju obesi o vrat, a kesu stavi u nedra te uhvati pašu za bradu i dovede ga Milošu. Miloš skoči s konja, ljubazno pozdravi pašu, uzme od Jovana sablju davši mu pet dukata i vrati je Marašu.
Na molbu pašinu, Miloš je naredio da se pokupe glave izginulih Turaka. Među njima Maraš je poznao glavu svoga sina. “U njega je bio najbolji konj, pa sam mislio da će ga izneti“ ““ jecao je Maraš.
U ovom boju Srbi su imali male gubitke ali teške. Valjevci su izgubili vojvodu Simu Nenadovića i kapetana Milisava Zujalovića, a Rudničani vojvodu Milića Drinčića. pored dosta ranjenih, poginulo je dvanaest boraca, koje na bojištu, a koje što je podleglo ranama kod svojih kuća. Zarobljeno 83 Turčina (Bošnjaka) koje je Miloš zajedno sa Maraš-pašom ispratio preko Drine bosanskom veziru. Pobedi ustanika na Dublju u mnogome su doprinele “domaz arabe“. Njih gurajući pešaci su dolazili na kratak puškomet do šanca i otvarali puščanu vatru. Sem toga, i ispadi turske konjice iz šanca lomili su se od dobro postavljene “domaz arabe“.
Posle pobede na Dublju, Miloš je iako odvraćan od nekih vojvoda otišao preko Drine na pregovore sa Huršid ““ pašom o čemu će biti posebno reči.
U vezi sa Miloševim odlaskom u Bosnu na pregovore sa Huršid-pašom postoji ova anegdota.
- Gospodaru, jesi li odlučio da ideš Huršidu? ““ upita Sima Paštrmac Amidža.
- Rešio sam. Ono što se započne, mora se i dovršti ““ odgovara Miloš.
- Čuješ, gospodaru, ako ti je baš milo mreti, popni se na ovaj hrast. Skoči i slomi vrat. Pogini ovde među nama, a ne nosi svoju glavu Huršidu u skut! ““ viknu ozlojeđeno Paštrmac.
- Dobro Amidža, a šta ako ja glavu odnesem veziru, poso završim, zdrav se i čitav vratim, ko je onda budala? Ja ili ti?
- Ni ja ni ti gospodaru, već vezir koji te pustio ““ odgovori mu Amidža.
- Svi prisutni se nasmejaše, a Miloš odmahnu rukom.
- Bilo šta bilo, moram ići Huršidu. Ako me pogubi, vi braćo, držite se složno i nastojte po svaku cenu da izvojujete slobodu.
Pošto se Huršid paša pokazao nepopustljiv prema srpskim zahtevima Miloš se okrenuo niškom Maršli-ali-paši sa kojim je u jesen 1815. godine u Ćupriji uspešno završio pregovore. Ovaj usmeni sporazum uveo je u Srbiji samoupravu u vidu dvovlašća. Marašlija je postao beogradski vezir, a Miloš srpski knez.
Iako nepismen knez Miloš je umeo tačno da proceni tadašnju situaciju u kojoj su evropske konzervativne snage posle pada Napoleona ustajale protiv svakog slobodoljubivog i revolucionarnog čina ili pokreta. U okviru ove međunarodne situacije on je umeo da uoči siguran položaj Turske i ojačani položaj Rusije, vešto se snalazeći i smelo koristeći svaki momenat koji mu je izgledao zgodan za ostvarenje planova. Dok je u spoljnoj politici težište svojih napora usmerio prema Rusiji, dotle je u unutrašnjoj politici bez skrupula postupao u otklanjanju svega što je smetalo izvođenju njegovih planova i zavođenju ličnog apsolutizma. Prema potrebi tražio je oslonac na narodne mase ili podsticao ove na otpor, ako mu je to izgledalo nužno i korisno.
Dobro se pamti njegova demagoška rečenica: “Narode snago moja“, a mnogo manje: “rita ostaje rita“. Kao vođa Drugog ustanka, pokazao se veoma inteligentnim i sposobnim. Odlično procenjujući sklonost Turaka ka podmićivanju (korupciji), postepeno je jačao svoju vlast i srpsku samoupravu.
Kao tuđi vazal vladao je malim narodom i u zemlji manjoj od naroda. Velikim su ga proglasili naslednici i pristalice, ali mu veličinu nisu odricali ni dostojni protivnici, ma koliko bili veliki. Najviše mana su knjazu nalazili pisci i oni što su za života hteli da budu veći od najvećih, od prošlih i budućih.
Drugi srpski ustanak je izveo sa malo borbi. Knjaz je uvek imao metak u cevi i neprijatelja na nišanu, ali nije lako potezao. U ustanku, a pogotovu posle njega, oružana sila je jačala poziciju za pregovore i diplomatska rešenja. Malo je ko od Srba dobio toliko zemlje bez žrtava kao Miloš Obrenović 1833. godine (poznato pripajanje šest nahija). Nije bio junak bez nužde i nije žurio da beži: kad se svima činilo da se jedino može uteći, jer nema više junaka i nade, on je ostajao ““ junak koji vraća nadu, to je potvrdio svojim ostajanjem u narodu posle propasti Prvog srpskog ustanka.
(Nastaviće se)
Bogdan Sekendek

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa