1. septembar 2016.1. sep 2016.
GRADSKE PRIČE

SLATKO OD LUBENICE I MED

Stanovali su u maloj, trošnoj kući na iskraju Kamička. Imali su predsoblje, kuhinju, špajz, spavaću sobu, a nije im više ni trebalo, pošto dece nisu imali. Iako su domaćici podrhtavale ruke, sve je bilo u najboljem redu. Na stolu nikad nismo videli isti čaršav, a često smo dolazili.
“Koliko li je samo spreme donela!“ ““ govorila je majka sebi u bradu. Klečani, šareni ćilimi, prekrivali su stari, duborezom ukrašeni krevet koji je škripao i prilikom dodira. Na otvorenoj “singerici“ nije bilo tragova šivenja. Raznobojni konci i komadići platna uredno su odlagani. Od konca urađena zavesa, na prozorima kuhinje, bila je uvek uštirkana.
U njihovu kuću, zbog blizine Mačvanske pijace, mnogo se dolazilo i svako je imao nešto da ostavi do sutradan, ili da prenese pozdrave od mnogobrojne rodbine. Nas su dočekivali sa velikom pažnjom, bez obzira što su posete bile česte. Uvek mi je prijala taze arteska voda i slatko od lubenice ili smokava i nikad nisam mogao da kažem koje je boje. Iako se trudila da to ne učini, u tacni je uvek bilo prosute kafe.
Imala je piskav glas, a nama to nije smetalo, čak smo se i prigušeno smejali, što je majka prekidala čepanjem ispod stola. Volela je da priča o turšiji i kolačima i sve je recepte znala napamet, prenoseći našoj majci, koja nijedan nije zapamtila, iako je potvrdno klimala glavom. Na Svetog Nikolu jeli smo najbolju ribu na svetu.
“Valjda je riba tada najslađa!“ ““ složili smo se brat i ja.
“Neka mi bog oprosti!“ govorila, je donoseći svinjsku pečenicu.
“Macine jezike“ i domaće vino, malo sladunjavo, nestrpljivo smo čekali svake godine. Iskreno se radovala našim uspesima. Voleli smo da odemo u tu kuću.
A domaćin, koji je bio hrom u jednu nogu, voleo je vazda da hoda i stalno je bio napolju. U nevelikom dvorištu uvek je nalazio posla, a meni se činilo da posla nije ni bilo. Pažljivo je orezivao lozu, plevio bez nervoze čitave buljuke cveća, a u bašti učvršćivao već otežali paradajz. Nije se ljutio što mu je jedne godine nabujali Kamičak odneo celu baštu. Mesto ga nije držalo, pa kad se nije zanimao u dvorištu, stajao je na kapiji, želeći da razgovara sa ljudima. Uvažavao je komšiju, kovača, koji ga je svako jutro budio udarcima čekića o nakovanj. Držao je košnice, a o pčelama i medu mogao je satima da priča, iznoseći podatke iz literature koju je godinama skupljao. Meni je obećao jednu košnicu, za početak, pričajući mi čitave bajke o mleču. Bio je uvek dobrog raspoloženja, pa se dešavalo da u razgovoru ode daleko od kuće, ali ljudi su ga prepoznavali i pomagali mu da se vrati. Povremeno nam je i smetalo koliko je lepo govorio o nama.
Njih dvoje se nisu nikad posvađali, vodili su računa jedno o drugom. Tekle su godine i ništa se nije menjalo u njihovom životu.
Kada se ona razbolela bdeo je nad njom i dan i noć. A kada je umrla, povukao se u kuću i dvorište je počela da zarasta u travu.
Iz knjige Bana Jankovića , “Kapija n&

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa