18. maj 2017.18. maj 2017.
180 GODINA ŠABAČKE GIMNAZIJE: DIMITRIJE DIŠA STEFANOVIĆ

UVEK SAM SE VRAĆAO U ŠABAC

Dimitrije Diša Stefanović rođen je u Šapcu, 31. maja 1930. godine. Tik uz kuću u kojoj je odrastao, u Kamenjaku, bilo je dvorište OŠ “Vuk Karadžić”, gde je napravio svoje prve korake u fudbalu. Završio je Gimnaziju u Šapcu, Višu vaspitačku u Novom Sadu i Višu trenersku školu u okviru Fakulteta za fizičko vaspitanje u Beogradu. Fudbalu je posvetio svoj život, prvo kao igrač, potom kao trener.
Koje slike pamtite iz predratnog Šapca?
- Nosim lepe uspomene na detinjstvo. Vaspitavali su nas drugačije nego što je to slučaj sa današnjom decom. Vidim da se roditelji trude da im ugode na svaki mogući način. Nekad je to bilo zdravije, mi smo imali veliko poštovanje prema našim roditeljima. Ja sam persirao ocu do njegove smrti, iako on nije na tome insistirao. Voleo bih da ovu novu plejadu dece vaspitavaju na drugačiji način.
Zavoleli ste fudbal u dečaštvu, kad ste sa drugarima „ganjali krpenjaču“?
- Mogli smo samo da sanjamo gumenu loptu, a kamoli onu pravu, fudbalsku. Bili smo presrećni kada smo, u staru kožnu loptu mogli da ubacimo svinjsku bešiku, umesto gumenog balona, i zavežemo je kanapom. Igrali smo u dvorištu škole i gde god je bilo parčeta zemlje. Nije nam smetala ni kamenita podloga koja je kasnije urađena. Pamtim da smo prvu loptu dobili od čika Bate Kiša, izuzetnog čoveka koji je stvarao Mačvu. Bio je i izvanredan pedagog, pravilno se postavljao prema deci. On je moj fudbalski otac.
Postali ste prvotimac Mačve kao mladić sa šesnaest godina, ali niste zapostavili obaveze u Gimnaziji?
- Treneri su poručivali našim roditeljima da ne zapostavimo školu zbog fudbala, a mi smo ih slušali. Tek kasnije sam postao svestan da smo se dobro snalazili. Sećam se jedne anegdote iz osmog razreda Gimnazije. Dogodilo se da se profesorka ruskog jezika razbolela, pa ju je menjao profesor Mumarlo. Jednom nas je, za vreme školskog odmora, okupio Dane Nikolić, a profesor nas je ugledao sa prozora, sjurio se u dvorište i rekao Danu: “E, ovog učenika nikako ne mogu da uhvatim da ga ispitam.” A Dane će njemu: “Ti ne bi mogao ni loptu da uhvatiš kad bi ti dali, a kamoli njega”. (smeh).
Igrali ste u Mačvi u vreme kada je ušla u Drugu, a potom i u Prvu ligu?
- Da, to su nezaboravna vremena... Pedesete godine, kada je Mačva po drugi put ušla u Prvu ligu, imao sam priliku da igram važnu utakmicu i direktno čuvam velikane našeg fudbala. Najveći uspesi Mačve u to vreme bile su pobede nad Partizanom i Zvezdom u Beogradu. Za matični klub igrao sam ukupno, sa povremenim odlascima u druge klubove, trinaest godina.
Nakon izlaska Mačve iz Prve lige, angažovao Vas je Partizan, gde ste igrali dve godine?
- Partizan je bio najbrži i najuporniji u nameri da me angažuje. Trebao im je fudbaler mog profila i kvaliteta. Prvu utakmicu za Partizan odigrao sam u finalu Fudbalskog kupa „Maršal Tito“, protiv Crvene Zvezde. Pobedili smo sa 6:0, a moj doprinos je bio visoko ocenjen.
Ponovo ste se vratili u Mačvu, a klupske boje ste promenili prelaskom u subotički Spartak?
- Tih šest godina, koliko sam igrao za Spartak, ostalo mi je u najlepšem sećanju. Dočekali su me prijateljski, kao svog rođenog. Mnogo toga sam dobio, ali i dao. Igrao sam u izvanrednoj formi. Pobedili smo Dinamo u Zagrebu sa 6:2 i Hajduk u Splitu sa 4:2. Živeo sam maksimalno angažovanim društvenim životom. Ipak, osećao sam da se polako približava kraj moje igračke karijere i poželeo sam da se vratim u svoj rodni grad i matični klub, mada on nije bio naklonjen svojoj deci.
U Mačvi ste godinu dana bili i igrač i trener, dok se niste u potpunosti posvetili trenerskoj karijeri?
- Kada se klub našao u kritičnoj zoni, sa mogućnošću da ispadne iz Srpske lige, okačio sam kopačke o klin i posvetio se trenerskoj karijeri. Poslednju utakmicu odigrao sam protiv Radničkog iz Kragujevca, u trideset četvrtoj godini. Prva godina mog trenerskog rada bila je izuzetno uspešna. Mačva je igrala neočekivano dobro i samo nepravednom odlukom Takmičarske komisije, umesto prvog mesta i ulaska u Drugu ligu, zauzela je drugo mesto na tabeli. Dalje je igrala sa promenljivom srećom sve do sedamdesete godine, kada je ponovo ušla u Drugu ligu.
Poznata je činjenica da ste karijeru trenera razvijali izvan granica bivše Jugoslavije?
- Otišao sam u Tunis da bih vodio klub Stade Tunisien. Bio je to nekada vodeći tuniski klub, koji je preživljavao teške godine. Prve godine sam ga stabilizovao i on je završio u sredini tabele. Naredne godine, borio se za prvo mesto do samog kraja prvenstva, ali je završio na drugom mestu. Sledeće godine, u kategoriji nada, osvojio je šampionat Tunisa. Sedamdeset i šeste, sa Klub Afrikenom, osvojio sam prvo mesto u Fudbalskom šampionatu Tunisa. Bila je to moja najuspešnija godina u inostranoj trenerskoj karijeri. Za vreme rada u Tunisu, dva puta sam proglašen za trenera godine. Tamo sam upoznao divne ljude, sa kojima sam ostvario duboka prijateljstva. Jedan od njih je bakalin koji je živeo na obali mora. U mom prvom boravku u Tunisu, često smo se viđali i postali baš dobri prijatelji. Međutim, ja sam se vratio u Šabac, koji me je uvek vukao, gde god sam bio, i mi smo izgubili kontakt. Kada sam ponovo otišao u Tunis, nisam mu rekao da dolazim, samo sam se pojavio pred njim, a on se srušio. Kad je došao sebi, rekao mi je: “E, Diča (tako su me zvali u Tunisu), što mi nisi rekao da dolaziš?”
Kako ste usklađivali sportski i porodični život?
- Iako sport podrazumeva mnoga odricanja, uspevao sam sve da uskladim. Nastojao sam da obezbedim pristojan život svojoj porodici koja mi je bila na prvom mestu. Imam sina Milana i ćerku Žalmiru, unuke i praunuke.
Kad rezimirate svoj život, šta biste promenili?
- U dubini čestitog dela svoje duše, zadovoljan sam jer su se nagomilale godine u kojima nisam gajio zlobu, naprotiv, trudio sam se da se sklanjam kad neko želi sukob. Mislim da sam iskoristio svoj život na pravi način.
Kako sada provodite vreme?
- Čeprkam po prošlosti... Trenutno se pripremam za proslavu rođendana. Prošle godine sam napravio dobru žurku, na kojoj je bilo nas dvadeset i petoro. Prijatelji me pitaju hoćemo li ponoviti. “Nećemo”, kažem. “Napravićemo bolju žurku”.
Od ulaska u Drugu, do ispadanja iz Prve lige, Mačva je odigrala sedamdeset šest utakmica, od kojih je Diša nosio crveno-crni dres u sedamdeset četiri. U prvoligaškoj konkurenciji, odigrao je trideset osam utakmica. Dok je bio u Mačvi, u nekoliko navrata je pozivan na pripreme državnog A i B tima i igrao za obe selekcije. Godine 1951. bio je proglašen za najboljeg centrahalfa u Jugoslaviji. Igrao je za reprezentaciju Srbije i Druge savezne lige.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa