NOVA KNjIGA
ISTINE PESNIK
Nedavno je, u izdanju Đuro Salaj AD “ Scena Crnjanski, izašao uspešan poetski prvenac Smiljke (Dragojević) Jovanović. Svoju prvu knjigu, pesnikinja je naslovila jednostavno Pesme, koju je podelila na pet tematskih celina: Zemlji mojoj, Istine pesnik, Nijanse života, Lica i Pesme u prozi.
Zanimljivo je da je u tkanju knjige, prvi ciklus, možda i najjači, posvećen Srbiji, sa izraženim rodoljubivim osećanjem. Naslovna pesma ciklusa Zemlji mojoj, govori o ljubavi prema otadžbini, njenim njivama, planinama i rekama, ali i deci očiju vedrih/ i mirisu jabuka u jesen ranu/ drhtavom proleću/ u šumama nepreglednim/ i cvetu bagrema u tmurnom danu/. Dogodi se rima, nehotično, rekli bismo, jer, ova pesnikinja peva u slobodnom stihu. / Volim i crkve u kojima se moliš/ volim te Srbijo/ dok suzom orošena/ od Boga milost prosiš/. Njeno nacionalno biće, neodvojivo je, ne od tradicije, nego od korena, iskonskih, vere pradedovske, pravoslavne i svetosavske. U pesmi jakog emotivnog naboja Ja, grešna svedoči da njena ljubav nije slepa, nego da ima oštar vid, kaje se za sve nas: Ja, grešna Srbija/ samo pred Bogom kriva/. U Lazarevom polju, na kome još cvate krvavi božuri, srce zemlje, doživljava kao svoje, podseća, na drugom mestu da /Kroz vekove/ preci opominju naraštaje/, a u Pokajanju, odlučno nas poziva: Pred noge Hristove/ Srbijo/ da bi vaskrsla - mirna. Interesantno je da se ova pesnikinja izražava na različite načine (ali, ne i neujednačeno), tako da u nekolikim pesmama ima nečeg od narodnog pevanja zdravica (Vitezu) i bajalica. Oni koji, još uvek, dele poeziju na mušku i žensku, rekli bi da se rukopis nikako ne bi mogao svrstati u ženski. Naprotiv, njen iskaz je sveden kad je u pitanju lično emotivno, ali, ne možemo da se otmemo utisku da ono progovara, možda i najviše, u prvom ciklusu, gde samo naslućujemo znak jednakosti između rodoljublje i svoje.
Zanimljivo je da je u tkanju knjige, prvi ciklus, možda i najjači, posvećen Srbiji, sa izraženim rodoljubivim osećanjem. Naslovna pesma ciklusa Zemlji mojoj, govori o ljubavi prema otadžbini, njenim njivama, planinama i rekama, ali i deci očiju vedrih/ i mirisu jabuka u jesen ranu/ drhtavom proleću/ u šumama nepreglednim/ i cvetu bagrema u tmurnom danu/. Dogodi se rima, nehotično, rekli bismo, jer, ova pesnikinja peva u slobodnom stihu. / Volim i crkve u kojima se moliš/ volim te Srbijo/ dok suzom orošena/ od Boga milost prosiš/. Njeno nacionalno biće, neodvojivo je, ne od tradicije, nego od korena, iskonskih, vere pradedovske, pravoslavne i svetosavske. U pesmi jakog emotivnog naboja Ja, grešna svedoči da njena ljubav nije slepa, nego da ima oštar vid, kaje se za sve nas: Ja, grešna Srbija/ samo pred Bogom kriva/. U Lazarevom polju, na kome još cvate krvavi božuri, srce zemlje, doživljava kao svoje, podseća, na drugom mestu da /Kroz vekove/ preci opominju naraštaje/, a u Pokajanju, odlučno nas poziva: Pred noge Hristove/ Srbijo/ da bi vaskrsla - mirna. Interesantno je da se ova pesnikinja izražava na različite načine (ali, ne i neujednačeno), tako da u nekolikim pesmama ima nečeg od narodnog pevanja zdravica (Vitezu) i bajalica. Oni koji, još uvek, dele poeziju na mušku i žensku, rekli bi da se rukopis nikako ne bi mogao svrstati u ženski. Naprotiv, njen iskaz je sveden kad je u pitanju lično emotivno, ali, ne možemo da se otmemo utisku da ono progovara, možda i najviše, u prvom ciklusu, gde samo naslućujemo znak jednakosti između rodoljublje i svoje.
Najnoviji broj
30. april 2025.