17. septembar 2015.17. sep 2015.
TRI I PO DECENIJE NA ŠABAČKOJ POZORIŠNOJ SCENI DUŠKA STEVANOVIĆA DUCE

JA SAM OBIČAN ČOVEK

Beogradsko dete, Dorćolac, u glumačke vode zaplovio je 1962. godine, kada je kao učenik prvog razreda osnovne škole postao član Dečjeg dramskog studija RTV Beograd. Od čuvenog „Dobro jutro, deco“ sa Mićom Tatićem prevalio je dug put u kome su se smenjivale pozorišne uloge, televizijske serije, drame, filmovi
Rudarski posao, ali najlepši na svetu, za Beograđanina Duška Stevanovića Ducu, od detinjstva bio je više od igre. Rođeni Dorćolac svoj put u pozorišnu umetnost započeo je kao član Dečjeg, a zatim Omladinskog dramskog studija RTV Beograd kod čuvenog „čika“ Bate Miladinovića da bi vrlo brzo počeo da snima na Radio Beogradu sa Mićom Tatićem dobro poznatu seriju „Dobro jutro, deco“.
- Krenulo je kao znatiželja, ideja, a ubrzo sam se našao u ulozi deteta koje spava, a zatim ustaje sa starim tranzistorom slušajući to nekada čuveno „Dobro jutro, deco“. Kasnije su dolazili čuveni pozorišni i filmski reditelji i uzimali nas talentovanu decu za kojekakve uloge u pozorištu, na filmu. Imao sam tu sreću da sam i u Narodnom pozorištu dve sezone igrao ulogu Andreja Sartija u „Život Galileo Galileja“. Prva dva čina ja kao dete, a druga dva čina, kao odraslog igrao me pokojni Miša Žutić. Kod Mire Trailović dve godine bio sam na repertoaru u Šekspirovoj predstavi „Uzmi sve moje ljubavi“ - priseća se Duško.
Onda su krenula snimanja, filmovi, radio emisije, televizijske emisije, serije. Zaigrao je i u seriji Vere Belogrlić „S vanglom kroz svet“ koja je snimana u crno-beloj tehnici, kao i u filmu „Dim“ sa Pajom Vujisićem.
- Strani, domaći filmovi sve do vojske. Po povratku imao sam razgovore sa nekim beogradskim pozorištima ali sam po savetu rešio da odem u neko manje, u unutrašnjosti, da se „razigram“. Imao sam dosta poziva iz Subotice, Sombora, Vršca, Užica, Šapca. Odlučio sam se za Šabac jer sam još kao tinejdžer dolazio kod roditelja jednog mog druga. Na poziv tadašnjeg upravnika Šabačkog pozorišta, pokojnog Pere Beljića, došao sam sa jednim kolegom i koleginicom. Primljeni smo kao pripravnici. Odmah početkom sezone su me ubacili u predstavu koja je već bila na repertoaru, zaigrao u Vukanovoj dečjoj predstavi „Ginjolke lutke“, uskočio kao Patkaljosin u predstavi „Gogoljeva ženidba“. Tada sam imao samo dvadeset pet godina a igrao sam starca sa svom onom bradom, brkovima i svim i svačim. Sve je to iskustvo - dodaje uz osmeh Duško.
I tako je počela Ducina šabačka pozorišna priča na čijim daskama je istrajao punih trideset pet godina. Nizale su se uloge, a onda se razbuktala i šabačka ljubav.
- Sticajem okolnosti suprugu Zoricu sam upoznao baš u pozorištu. Malo smo se zabavljali pa smo rešili da se uzmemo. Tako sam ja Dorćolac oženio nju Bairku. U to vreme Bair je bio šabački Dorćol, prva mesna zajednica, centar centra. Sudbina, šta li je. Ubrzo nam se rodila ćerka Vanja. Planirani povratak u Beograd nikada nije ostvaren. Najbolja posleratna upravnica Zlatica Popović i opština dodelili su mi prvo garsonjeru, a zatim i jednosoba stan u Sremskoj. I pored toga nešto me vuklo da se vratim u Beograd, ali tada ćerka pođe u prvi razred, a Zorica dobi posao u pozorištu. Mic po mic i ja sam ovde trideset pet godina. Duže nego u Beogradu.
Nije zažalio Duca ni trenutka. Šabačke pozorišne daske donele su mu sve ono o čemu je sanjao.
- Sudbina. Dobra je zato što sam ovde stekao porodicu. Priča je završena najbolje što može. Odigrao sam dosta komedija među kojima su mi najomiljenije Reja Kunija, Nušića, Sterije. O dečjim predstava da i ne pričam. To znaju sve generacije. Igrao sam i drame. Volim ruske pisce ali zbog mog „bejbi fejsa“ nisu mi davali te uloge. Mislim da sam karakterniji glumac nego što mnogi misle.
Davno je prestao da broji i uloge i predstave u kojima je igrao ali ih je samo u Šabačkom pozorištu ostvario preko stotinak.
- Sve su mi drage. Ne bih izdvojio ni jednu kako zbog reditelja tako ni zbog kolega, nekadašnjih i sadašnjih, sa kojima sam radio. Ima onih dražih ali ću ih zadržati u svom srcu. Svi mi glumci volimo da predstava bude što bolja i da uživamo u njoj jer je najvažnija interakcija sa publikom. Ako publiku uhvatiš prvih par minuta i ako je ona oduševljena onda se glumac razigra. Pozorište je živi organizam. To nije film koji sečeš, sečeš, montiraš. Sve se može i ne mora, a pozorište je taj čin koji traje sat i po. On se desi danas. Sutradan ta ista predstava nije ista. Opet zavisi od publike, glumca koji je opet tačno odradi ali se desi ili se ne desi to neko nadahnuće.
Fizičke i psihičke transformacije iziskivale su kako dobru kondiciju, tako i spremnost da, kada je to potrebno, uskočiš kao zamena u pojedinim predstavama. Tekst od pedeset stranica učio se skoro preko noći. Predstave su se održavale i u trenucima kada su glumcima stizale loše vesti. Dok se narod smejao zavrzlamama u komediji, glumačko srce je plakalo. Bilo je svega i svačega. Od loma petne kosti pa do nepredviđenih iskakanja sa scene.
- Dosta je anegdota. Izdvojio bih onu kada sam igrajući Helmuta Bajramoviča u predstavi Z. Đorđevića „Dolaze moleri“, a u režiji Aleksandra Đorđevića, u jednom trenutku, slučajno, od statiste bio jače odgurnut. Poletim preko stepeništa pravo pred publiku u parter, padnem, ubijem se, ali ne ispustim ni flašu ni cigaretu. Minut zaleđenosti na sceni, neverica, a onda ustanem, popnem se i predstavu završim do kraja. Publika ostane u uverenju da je sve bilo tako izrežirano. Sutradan u bolnici konstatuju mi dva polomljena rebra.
Da ne voli svoj posao ne bi ovoliko istrajao. Iako se danas kada naiđe glumac ulicom prokomentariše: „E, jadan glumac“, umesto nekadašnjeg: „Ide boem, gospodin glumac“ Duško nikada ne bi ništa menjao u svom životu.
- Da čovek ne voli svoj posao ne bi toliko istrajao. Bog mi je uslišio. Zdravlje me služi. Imam još do penzije ali nijedan glumac ne ide u penziju kako mu papiri kažu nego glumi dok može, dok ga noge nose i glava služi. Ja bih bio zadovoljan da završim poput čuvene francuske šansonjerke Edit Pjaf koja se na poslednjem koncertu pred prepunom dvoranom, otpevavši treću četvrtinu koncerta, samo spustila niz mikrofon i nestala.
Duško Stevanović Duca rođen je 5. maja 1955. godine u Beogradu. Bio je član Dečjeg i Omladinskog studija i stipendista RTV Beograd. U to vreme igrao u Ateljeu 212 i Narodnom pozorištu. Bio redovan učesnik mnogobrojnih emisija dramskog programa Radio Beograda. Član Udruženja dramskih umetnika. Član Šabačkog pozorišta od 1980. godine. Ostvario značajnije uloge u davdeset osam predstava od Ivana u „Sabirnom centru“ Dušana Kovačevića do Herberta u kabareu „Bubnjevi u noći“ B. Brehta. Glumio u TV serijama „S vanglom kroz svet“, „Laku noć, deco“, „Pozorište u kući“, „Srećni ljudi“, „Gle neko zvoni“, TV drami „Oh divljino“, filmovima „Mrtvacima ulaz zabranjen“, „Dim“, „Lude godine“, „Došlo doba da se ljubav proba“, „Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi“, „Lične stvari“, „Tri supermena“, „Jednooki vojnici“.
O. Gavrilović

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa