26. maj 2016.26. maj 2016.
GRADSKE PRIČE

MATURA

Probudio sam se sa istovremenim osećanjem zadovoljstva i nepoznatog nemira. Gimnazija je ostala iza mene. Ipak su to bili lepi dani, bez obzira na svakodnevna pitanja: „Je l“™ predaje? Šta pita?“ Na kraju sam nalazio opravdanja za sve postupke profesora i nikog nisam mrzeo. Ni profesorku muzičkog, koja mi je dala dvojku na maturskom ispitu, iako sam tako dobro obradio Verdija, da sam mogao i deo koji je pevao hor Jevreja da odzviždim, niti profesora srpskog koji mi je davao trojke na pismenim zadacima. Jednom prilikom sam pročitao celom razredu sastav o patnjama naših vršnjaka za vreme zemljotresa u Skoplju i tada su se dečaci uozbiljili, a devojčice zasuzile. Nisam mrzeo ni profesora matematike koji me je mučio zadacima iz geometrije. Pa šta, sve je prošlo, od sada ću sam o svemu da odlučujem!
„Danas ti je matura, a nisi nešto raspoložen!“ - rekla mi je majka za doručkom. Odgovorio sam da nije istina, a zalogaj mi je zastao u grlu. Nisu mi prijale pohovane šnicle sa rotkvicama.
Hraniću se u menzi, kao i ostali, šta mi fali? Brzo doće vikend, pa kad navalim - prolazilo mi je kroz glavu. Samo da nije ovog prijemnog, upropastiće mi leto.
„Popravi leptir mašnu, iskrivila se! Voda se ne baca kada se ide na maturu!“ - čuo sam glas iza sebe.
Na ulici me čekala devojka i odmah se pripila uz mene, skidajući mi sa lica ostatke sasušene krvi, izazvane nespretnim brijanjem. Zakašljao sam se posle duboko uvučenog dima od cigarete. Nisam joj dozvolio da me isprati do kraja.
U holu sam zatekao drugove sa širokim osmesima, čak i one koji nisu imali lepe zube i svi do jednog su imali zapaljene cigarete. Devojke, u dugim haljinama, već su se njihale, uz zvuke tihe muzike koja je dopirala iz sale.
Stao sam za šank, do razrednog starešine, a cigaretu nisam više krio. Naručio sam dve čaše crnog vina. Znao sam da voli da popije, ali on je to vešto krio od nas, a i od ostalih, nalazeći uboge kafane na periferiji i mnogi su mislili da voli šetnju i čist vazduh. Izvanredno je predavao, uspevajući da nam održi pažnju čitav čas i nije nas kažnjavao, iako je veoma često bilo razloga za to.
„Samo ti puši, sada si akademski građanin!“ - kao da mi je čitao misli.
„Šta ćeš da studiraš?“ Gomilale su se čaše vina. Nisam se odazivao na pozive drugova i drugarica, ali su mi izgledali sve lepši i lepši. Šta da upišem? Ne ide mi se na fakultet! Kako Šabac da napustim? Moju kuću... Osećao sam snažne probode u slepoočnicama. Nazirao sam likove oko sebe.
Razredni starešina me uhvatio pod ruku i izveo u noć.
Iz knjige Bana Jankovića Prozor nа

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa