17. jun 2021.17. jun 2021.
Porodica je najveće bogatstvo
SVAKE GODINE ČLANOVI FAMILIJE SIMIĆ ORGANIZUJU OKUPLjANjE ISPOD KRUŠKE

Porodica je najveće bogatstvo

Svake godine početkom juna meseca okupe se Simići, potomci Mihailovi, u svom zaseoku u rodnom selu. Pod divljom kruškom, starom skoro devet decenija, rodbina pridošla sa različitih strana uživa u zajedničkim trenucima, razgovoru, jelu i piću
Zavađena braća zbog metra zemlje i jetrve koje se neprestano glože gotovo je uobičajena slika u srpskim porodicama. Rođaci se sude zbog međe, potomci ne kontaktiraju ili se uopšte ne poznaju. Simići, poreklom iz koceljevačkog sela Gradojevića, neguju potpuno suprotnu tradiciju i na prvo mesto stavljaju porodične vrednosti i dobre familijarne odnose. Čuvaju sećanja na pretke i razvijaju osećaj pripadnosti kod svojih potomaka. I tako s kolena na koleno.



Svake godine početkom juna meseca okupe se Simići, potomci Mihailovi, u svom zaseoku u rodnom selu. Pod divljom kruškom, starom skoro devet decenija, rodbina pridošla sa različitih strana uživa u zajedničkim trenucima, razgovoru, jelu i piću. Dok su jedni okupljeni oko pečenjare, drugi pripremaju ostale đakonije za trpezu. Za to vreme oni najstariji uživaju u hladovini krošnje, posmatrajući igru najmlađih članove svoje familije.

MEĐU PORODIČNIM RELIKVIJAMA KRST ČUKUNDEDE KOJI JE ON LIČNO IZDELjAO NA SOLUNSKOM FRONTU


U Simićima je najstariji osamdesetsedmogodišnji Đorđe iz Beograda, penzioner koji svaku priliku koristi da boravi u rodnom selu. Sa 19 godina počeo je da radi i kao tesar proputovao po svetu. Ovaj vremešni starac kaže da je porodica najveće bogatstvo te da mu je milo kada članove svoje vidi na okupu.
Šezdesetsedmogodišnja Stanka Dinčić iz Pančeva nasledila je kuću u Gradojeviću od svojih roditelja i redovno je posećuje, nekoliko puta godišnje.
–Pošto mnogo volim ovaj kraj i selo, često dolazim sada u moju kuću. Mi, rodbina, se mnogo volimo između sebe i sa bratancem sam došla na ideju da pozovemo ljude i da se skupimo. I tako je počelo. Svi su srećni i uglavnom se svi odazovu, sem ukoliko su zaista sprečeni da dođu. Bude nas i do 50-oro- priča Stanka koja je jedan od inicijatora ovih rodbinskih susreta i koja se slaže da su ovakvi porodični skupovi prava retkost danas.
–Ja kad mojim prijateljima kažem da mi to praktikujemo, oni ne mogu da veruju. Ovo je zaista prelepo. Mi očigledno imamo vremena jedni za druge. Tradicija negovanja porodičnih vrednosti i poštovanja i uvažavanja rodbinskih veza potiče iz porodice, iz kuće, od vaspitanja još u periodu detinjstva. I ova naša deca su već sada naučila da to treba poštovati, negovati ova okupljanja, da se deca poznaju a ne da se, ne daj Bože, nekada negde sretnu a da ne znaju da su rođaci- dodaje Stanka za koju je, kaže, Gradojević centar sveta.
Vikendicu u Simićima počeo je da gradi i njen bratanac Slobodan iz Šapca koji uz pomoć svoje porodice rado učestvuje u organizaciji ovih okupljanja.
–U principu, svi zajedno učestvujemo u ovom događaju. Sve se odigrava na našem placu pod starom divljom kruškom. Počeli smo da se u većem broju okupljamo pre pet godina. Tačnije, ovo je peta jubilarna. Sve se dogodilo spontano. Jedan manji deo familije je počeo to ranije da praktikuje. Predložio sam da pozovemo sve Simiće da nam se pridruže i tako je počelo. Organizovali smo se i počeli da se sastajemo u sve većem broju. Svi oni koji dolaze na ovo druženje su potomci Mihaila čije imanje je bilo na mestu okupljanja- ističe Slobodan koji je doprineo i u prikupljanju podataka za izradu rodoslova.
–Moj brat od strica, Đorđe je to sproveo u delu, obradio grafički i odštampao pa sada svi članovi rodbine imaju porodično stablo- istakao je Slobodan.
Okupljanju familije Simić veoma se raduje i njegova supruga Jagoda koja kaže da se tom prilikom sastanu svi, i domaćini i gosti, te da kao u nekadašnjim porodičnim zadrugama svako ima svoja zaduženja.
–Svi rade. Jedni peru sudove, drugi seku salatu, postavljaju trpezu. Ne gleda se šta je čije i ko je šta doneo. Ja sam zadužena za slatki program- napominje Jagoda i ističe da sa ponosom nosi prezime Simić već 22 godine.
DOBRI ZETOVI,
SIMIĆKE JOŠ BOLjE
Simići kažu da imaju dobre zetove i snahe te da su se odlično uklopili i postali deo velike porodice. Za prava zetova zadužen je Todor, duhovit čovek, uvek spreman za šalu i dosetke. Tako ističe da se preziva po jednoj plemenitoj biljci u žitu, Kukolj.
–Ja sam inicirao kod Simićkih zetova, kojih ima kao kusih pasa, da se napravi jedno udruženje, neki naš ogranak ovde i da stavimo svoju tablu uz njihovu, jedan putokaz. Da ostvarimo neka naša prava, na napravimo uslove i da se prema nama, zetovima, ophode kao prema ljudima. S obzirom da nas snajke saleću sa svih strana mi se baš osećamo ugroženo- pripoveda Todor sa Letnjikovca i nastavlja potom da je prezadovoljan Simićima, kao i ženama koje potiču iz ove familije, za koje ističe da su dobre žene, majke i supruge.
I snajke su, poput zetova, veoma zadovoljne u Simićima. Među njima je i Katarina, rođena u Nemačkoj. Život je, do udaje, provela u Beogradu, rodnom gradu svoje majke.
–Otac mi je Nemac koji je primio pravoslavlje i nas je uputio na taj put hrišćanski. Svog supruga sam upoznala na Bogoslovskom fakultetu. On je đakon a ja sam veroučitelj u Jevremovoj školi u Šapcu i držim dečji crkveni hor na Letnjikovcu- priča Katarina.
Porodica je temelj jednog društva i Simići te vrednosti neguju.
–To mi je veoma važno jer je i suprug rastao u porodici koja neguje tu tradiciju. U svojim genima i Mihailo i ja imamo deke sa srpske strane koji su bili crkvenjaci i solunci, tako da verujem da smo i mi negde njihovim molitvama nastavili taj put- dodaje Katarina.
PORODIČNO BLAGO
Nedaleko od kruške još uvek stoji kuća, sagrađena krajem 19. veka, iz koje su Simići potekli. Stoji i prkosi vremenu, čuva sećanja na pretke i korene, na porodičnu istoriju, drži ih na okupu. Iz nje je Mihailo spasao ikone nastale s početka prošlog veka.
–Slavimo Svetog Geogrija, Đurđic, a preslavljamo Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu. U kući imamo ove ikone koje su iz 1903. godine. Takođe imamo i Hristovu ikonu a posedujemo i Sveto pismo i Psaltir iz 1906. kao i krst koji je napravio moj čukundeda Mihailo čije ime nosim, solunac, nosilac Albanske spomenice. Taj krst je on lično izdeljao na Solunskom frontu. Imamo i Albansku spomenicu a nju čuva stric Branko u Sremčici. To je zaista veliko porodično blago. Moj pradeda Vojislav je bio crkvenjak u Donjem Crniljevu i primerak Svetog pisma je od njega. Sve to smo uspeli da restauriramo i sačuvamo za buduće generacije u našoj porodici- priča sa ponosom đakon u Hramu Svete Trojice na Letnjikovcu i veroučitelj Mihailo.
Simići se raduju svakom novom susretu i iskreno veruju da su porodične vrednosti i negovanje tradicije jedini put kojim treba ići kao i da je važno sačuvati sponu između predaka i potomaka, napraviti most između prošlosti i budućnosti.
V.Bošković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa