Info

11. avgust 2022.11. avg 2022.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

USPEŠNI ŠAPČANI: SLOBODAN DAVIDOVIĆ CEZAR

Život na koži

Jedan od razloga zbog kojih smo odlučili da odemo u Ameriku, možda najveći, bio je nedostatak perspektive i reda, nepredvidivost života u Srbiji. Imali smo dobre poslove, ali nismo mogli da napredujemo u karijeri. Tamo je znatno bolja organizacija. Ipak, nostalgija nije laka boljka. Sve ima prednosti i nedostatke
Kada Cezar ode u Ameriku to nije isto kao kad u Ameriku ode neko ko nije Cezar, jer on ode u Lujvil, grad koji je dobio ime po Luju Četrnaestom, a on je nadimak dobio iz inata, ili nemoći, do što mu dođe na isto, kada je prozivao Vladu komšiju koji je živeo u zgradama gde i Mila Tomić: „Džombuseeee, debuseee...“, a on mu naočigled Pićka i Gice Loptice uzvratio: „Šta ti hoćeš, tvoj ćale predaje istoriju, Cezare jedan!“. Svi su odmah prihvatili, a njemu nikad nije zasmetalo to što je Cezar.
Slobodan Davidović rođen je rodne ‘67 godine u Šapcu. Sin je prosvetnih radnika, Milivoja i Javorke, nastavnika u Milevinoj školi, čija predavanja i danas žive u sećanju bivših učenika. Po završenoj srednjoj školi, obreo se na Mašinskom fakultetu, koji je završio u roku i sa zavidnim prosekom. Oženio se Višnjom, ćerkom profesorke Jele koja je predavala filozofiju u Gimnaziji i zaposlio u Kancelariji UN. Život u Beogradu, na Karaburmi, preokrenuo se 2011. godine, kada su Davidovići odlučili da žive „preko bare“. Po dobijanju Zelene karte, dva puta su pokušali da žive u Americi. Drugi put im je uspelo.

- Jedan od razloga zbog kojih smo odlučili da odemo u Ameriku, možda najveći, bio je nedostatak perspektive i reda, nepredvidivost života u Srbiji. Imali smo dobre poslove, ali nismo mogli da napredujemo u karijeri, niti je bilo izgleda da ćemo pronaći nešto što bi nas više ispunjavalo. Na Karaburmi, gde smo živeli, vladao je haos u smislu (ne)poštovanja tuđeg prostora i prava. Imali smo dilere heroina na spratu, nalazili igle u parkiću kod zgrade, ustajali mrtvi umorni zato što su ljudi pravili žurke radnim danima do dugo u noć.... Kada smo bili na vrhuncu nezadovoljstva, dobili smo Zelenu kartu.

NAVIKLI NA NASILjE
„U kraju gde živimo, retko se dešava nešto problematično. Međutim, dogodilo se da su dvojica maloletnih mladića naletela na momka koji je šetao sa devojkom. Tražili su keš. Momak je imao dvadeset dolara kod sebe. Dok im je davao novac, izvukao je pištolj, ali su klinci bili brži. Na mestu je ostao mrtav, a oni su pobegli. Stariji je vukao mlađeg do kola i odvezao ga do zapadnog Lujvila, u geto, gde je pronađen nakon dva dana, još uvek živ. Toliko vredi život u getu. Mene je više zapanjila reakcija: „Slično se desilo i pre godinu dana, ali život zbog toga neće stati“. Ni trunke opravdanog straha, niti bilo kakve emocije. Ljudi su se tamo navikli i to je ono što je zastrašujuće.“


Najpre su otišli u Njujork, a potom u Sinsinati (Ohajo) kod Višnjine sestre i zeta, gde su ostali tri godine. Cezar je u startu dobio posao programera, ali je Višnja morala dugo da čeka. Na njenu upornost dobijala je odgovor da je kao građevinski inženjer prekvalifikovana za mnoge poslove. Odlučila je da pohađa kurs engleskog jezika u biblioteci, gde je upoznala ljude iz raznih delova sveta i stekla prijateljicu, Engleskinju Triši, koja obožava Novaka Đokovića. U biblioteci Sinsinatija, Davidovići su se sprijateljili i sa Barbarom i Ričardom, koji dobro poznaju našu istoriju i prilično im je jasno kroz šta smo prošli devedesetih godina i šta smo doživeli od Amera. U Lujvilu žive proteklih sedam godina.

- Granica između Lujvila i Ohaja je fiktivna. Severni deo od reke Ohajo deli dve države. Stariji deo Sinsinatija, Riversiti, nalazi se u Kentakiju, ali se smatra delom Sinsinatija. Istog momenta kada se pređe most, vidi se razlika. U Sinsinatiju žive potomci Nemaca koji se prepoznatljivo oblače. Baš kao što smo ih upamtili kad smo odlazi na letovanje u Hrvatsku – sa belim čarapama na sandalama, tako tamo izlaze na večeru u restoran kao da su pošli na džoging. U Kentakiju su svi rok zvezde i deluju mnogo zanimljivije. Osnovna razlika je što su ljudi mrtvi ozbiljni u vezi sa svojom ludošću, imaju dodira sa drogom i oružjem, uglavnom su opasni momci. Daleko od toga da su svi takvi, ali je dobro biti oprezan.

Kada me pitaju kako je tamo, uvek kažem: „I dobro, i loše“, Foto: "Glas Podrinja"


Život ovde i tamo,prednosti i nedostaci
- Kada me pitaju kako je tamo, uvek kažem: „I dobro, i loše“. Imamo sreću što smo oboje komunikativni i imamo prijatelje. Za mene je jako loše to što mnogo vremena provodim u automobilu, a tamo je vožnja ruski rulet, kao na našoj ibarskoj magistrali. Hvala koroni što nam je donela mogućnost rada od kuće, dve nedelje mesečno. Jako je loše to što ima mnogo nasilja i što svi mogu da nose oružje. I ovde je pojačano nasilje, ali razlika je u tome što se ovde ljudi ježe na ovaj trend, a tamo nedostaje empatija i svest da bi to trebalo zaustaviti. Ovde mi je smetao život na Karaburmi, a tamo neko može da ti upadne u kuću, da te opljačka i ubije. Dobro, malo preterujem, mnogo zavisi u kom delu grada živiš. Mi smo u mirnom delu, niko nam nije zasmetao, nismo imali problema. U drugim krajevima grada je drugačije.

Prednosti su vezane za posao, za dobru organizaciju i efikasnost. Kod nas znamo kako je što se toga tiče.

- Ovde sve zavisi kakav je neko čovek i da li hoće da ti izađe u susret, često je povuci-potegni. U Americi ako hoćeš da radiš, radićeš, ako nećeš, ima ko hoće. Tu nastaje surovi deo. Najmanji problem je ako se neko pravi lud, ili ako je navučen na nešto, svi imaju pravo to da rade, ali ako ne ispuni svoj deo posla, ulica mu ne gine. Problem je što se lako dobijaju krediti, ali se i posao, najviše zbog zdravstvenih razloga, lako gubi i čovek može da ostane bez ičega. Tamo je najveći strah od gubitka zdravlja, samim tim i kuće, novca, sigurnosti.

Nedostaje mi da prošetam šabačkim ulicama, da proćaskam sa nekim, ili bar sretnem ljude koje poznajem


Na pitanje da li se pokajao, odgovorio je kratko i odrečno zato što im je Amerika darovala Aleksandra. Posle brojnih pokušaja sa vantelesnom oplodnjom i izjavom srpskih lekara da nikada neće moći da imaju decu, jednog jutra, bez ikakve najave, niotkuda, dogodilo se da je test za trudnoću bio pozitivan.

- Za jednog ateistu, najviše što mogu da kažem je: „Svevišnji, hvala ti“. Planirali smo da zaradimo novac i ponovo uložimo u vantelesnu oplodnju, kada nam se dogodilo čudo. Oboje verujemo da se Aleksandar ne bi rodio da smo ostali da živimo u Srbiji. U Americi smo počeli da živimo drugačijim ritmom, koji nam je prijao, Višnja dugo nije radila, opustila se, ja sam počeo da igram fucu posle dugo vremena... Ubrzo nakon Aleksinog rođenja, dobila je ponudu za posao. Sve je došlo na svoje mesto.

RANA AMERIČKOG DRUŠTVA
„Ako se čovek razboli u poznim godinama i duže vreme odsustvuje sa posla, onda sve u šta je ceo život ulagao za godinu dana može ispari. I to je rana društva u kome nisu stvari definisane onako kako smo navikli - da postoji određena doza humanosti. Posao, kuća, novac - te stvari se tamo jako lako izgube. Vrlo lako. I čovek se nađe na ulici, ako izvor presuši, a alternativnih izvora uglanom nema. Kod nas je drugačije. Sve je blizu, a oni koji se nisu snašli u gradu, otišli su u selo kod rođaka i nastavili da žive svoj život.“


Ipak, nostalgija ima svoju priču.

- Da li mi nedostaje? Naravno. Naopako. Nemoguće. Nedostaje mi da prošetam šabačkim ulicama, da proćaskam sa nekim, ili bar sretnem ljude koje poznajem. Nedostaje mi opuštenost. Što sam stariji, to je sve više izraženo. Kraj gde živimo je prilično miran i ima trotoare (kojih inače ima malo, u centru grada, ali su rezervisani), školsko dvorište gde se deca igraju i gde je Aleksa naučio da vozi bicikl... U tom kraju ima dece koja se odmah združe, međutim ne viđaju se u nečijoj kući. Sprijateljili smo se sa parom koji ima klince sličnih godina. Kada baka iznese kolače za svoje unuke, obavezno posluži i Aleksu.

Verujem da svi živimo najbolje što umemo. Donosimo odluke u mladim godinama, a u zrelim rezimiramo. Iskustvo je najbolji učitelj. Život na koži.
- Drago mi je što sam imao priliku da rekapituliram sve što sam do sada prošao. Za mene je ovaj razgovor isceljujuće iskustvo.

Ave Cezare, vidimo se dogodine!
M.Filipović

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa