ŠABAC MOJE MLADOSTI: ŠABAČKI BIOSKOPI
PARIZ OD NEZABORAVA (1)
Šabac je pedesetih/šezdesetih prošloga veka prednjačio po broju bioskopskih sala u odnosu na broj stanovnika. Pariz, Kasina, Dom Sindikata, Letnja bašta, Dom JNA, HI Zorka, MZ Žika Popović, bioskopske sale i salice po šabačkim školama/preduzećima, selima.
Bioskop Pariz se nalazio na početku Karađorđeve, parna strana, prepoputa današnjeg tržnog centra Kifla i hotela Sloboda. Prve filmove gledao sam kao osnovac, sa školom/Jankova, domaći: Živjeće ovaj narod/Čarobni mač. U prvom, Nemci vešaju partizanku Jagodu, neće da oda brata i dragana svoga, partizane. Uzvikuje: Vešajte! Živjeće ovaj narod! U drugom, obrada naše narodne bajke Baš čelik. Nedavno sam ih ponovo gledao, na disku. I dalje su za mene vrh naše kinematografije, u moru novokomponovanih nebuloza.
Pariz je imao tri izloga. Tekući film u jednom, s plakatima i fotografijama, u drugom - sledeći film, u trećem - očekujemo za mesec/dva. Projekcije: od četiri, za nas, dečurliju. Stanlio i Olio, tj Debeli i Mršavi, Pat i Patašon, Abot i Kostelo, braća Marks, Tarzan, Din Martin i Džeri Luis, i naravno Čaplin! Od šest, za srednjoškolce - Rat svetova, Crni biseri, Marijana moje Mladosti, Devojka sa reke, Gorki pirinač... Od osam za roditelje i studente - Istočno od raja, Buntovnik bez razloga, Div, Divljak, Roko i njegova braća, Karmen Džons “ Džems Din, Marlon Brando, Alen Delon, Hari Belafonte... Prošvercuješ li se na projekciju koja nije za tvoj uzrast, čeka te smanjenje ocene iz vladanja. Karte smo vadili na blagajni, u uzanom hodniku, priklješteni zidom i gvozdenom šipkom/štanglom. U red smo čekali od ranog jutra, blagajna se otvarala nekad u deset pre podne, nekad u jedan popodne. Otimačina oko sedišta u prvom redu, što bliže glumcima. Daju ti po dve karte, da ne preprodaješ, potražnja veća od ponude. Uzane betonske stepenice vode na sprat, u sobičak za kinoaparatera. On, direktor bioskopa, kasirka, cepač karata, razvodnik i redar bile su glavne face u Šapcu. Kakve komitetlije, direktori, partijski sekretari, omladinski aktivisti. Doturi li im se karta, pukne bruka, pa tokom cele projekcije padaju dobacivanja.
Pariz je imao prvi veliko platno u eh Jugi, sinemaskop. Polukružno. Postojala su dva ulaza/izlaza. Na glavni možeš, ako si odrastao, sat ili dva ranije u bife. Slušaš radio, pijuckaš, nabadaš ćevape. Tu su i stepenice, vratašca se otvore ustaj, daj kartu cepaču, ulazi u salu, redari te sprovode do tvog sedišta. U bifeu, uramljene fotografije, nigde Tita, samo glumice i glumci: Merlinka, Sofija Loren, Đina Lolobriđida, Žerar Filip, Džon Vejn... Behu i separei, sa pod dva i četiri sedišta. Momak i devojka/dva drugara i dve frendice. Pride, navučete zavesu od crvenog satena. Živa zgoda za ljubovisanje. Posle mama pita: Gde ste sine/kćeri bili? U Parizu, mama. Šta ste radili? Ništa. Gledali film. Imali smo i cigaret pauze, između dve rolne, kad se vrata otvore izađemo i zadimimo.
Bioskop Pariz se nalazio na početku Karađorđeve, parna strana, prepoputa današnjeg tržnog centra Kifla i hotela Sloboda. Prve filmove gledao sam kao osnovac, sa školom/Jankova, domaći: Živjeće ovaj narod/Čarobni mač. U prvom, Nemci vešaju partizanku Jagodu, neće da oda brata i dragana svoga, partizane. Uzvikuje: Vešajte! Živjeće ovaj narod! U drugom, obrada naše narodne bajke Baš čelik. Nedavno sam ih ponovo gledao, na disku. I dalje su za mene vrh naše kinematografije, u moru novokomponovanih nebuloza.
Pariz je imao tri izloga. Tekući film u jednom, s plakatima i fotografijama, u drugom - sledeći film, u trećem - očekujemo za mesec/dva. Projekcije: od četiri, za nas, dečurliju. Stanlio i Olio, tj Debeli i Mršavi, Pat i Patašon, Abot i Kostelo, braća Marks, Tarzan, Din Martin i Džeri Luis, i naravno Čaplin! Od šest, za srednjoškolce - Rat svetova, Crni biseri, Marijana moje Mladosti, Devojka sa reke, Gorki pirinač... Od osam za roditelje i studente - Istočno od raja, Buntovnik bez razloga, Div, Divljak, Roko i njegova braća, Karmen Džons “ Džems Din, Marlon Brando, Alen Delon, Hari Belafonte... Prošvercuješ li se na projekciju koja nije za tvoj uzrast, čeka te smanjenje ocene iz vladanja. Karte smo vadili na blagajni, u uzanom hodniku, priklješteni zidom i gvozdenom šipkom/štanglom. U red smo čekali od ranog jutra, blagajna se otvarala nekad u deset pre podne, nekad u jedan popodne. Otimačina oko sedišta u prvom redu, što bliže glumcima. Daju ti po dve karte, da ne preprodaješ, potražnja veća od ponude. Uzane betonske stepenice vode na sprat, u sobičak za kinoaparatera. On, direktor bioskopa, kasirka, cepač karata, razvodnik i redar bile su glavne face u Šapcu. Kakve komitetlije, direktori, partijski sekretari, omladinski aktivisti. Doturi li im se karta, pukne bruka, pa tokom cele projekcije padaju dobacivanja.
Pariz je imao prvi veliko platno u eh Jugi, sinemaskop. Polukružno. Postojala su dva ulaza/izlaza. Na glavni možeš, ako si odrastao, sat ili dva ranije u bife. Slušaš radio, pijuckaš, nabadaš ćevape. Tu su i stepenice, vratašca se otvore ustaj, daj kartu cepaču, ulazi u salu, redari te sprovode do tvog sedišta. U bifeu, uramljene fotografije, nigde Tita, samo glumice i glumci: Merlinka, Sofija Loren, Đina Lolobriđida, Žerar Filip, Džon Vejn... Behu i separei, sa pod dva i četiri sedišta. Momak i devojka/dva drugara i dve frendice. Pride, navučete zavesu od crvenog satena. Živa zgoda za ljubovisanje. Posle mama pita: Gde ste sine/kćeri bili? U Parizu, mama. Šta ste radili? Ništa. Gledali film. Imali smo i cigaret pauze, između dve rolne, kad se vrata otvore izađemo i zadimimo.
Najnoviji broj
25. april 2024.