25. januar 2024.25. jan 2024.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

Aleksandra Dada Tomić o umetnosti, strahovima, sebi i drugima

Potrebna nam je otvorenost, širina duha, tolerancija, komunikacija

„Nažalost, mislim da se sve više skrivamo u svojim čaurama. Moramo opet naučiti da budemo tolerantni, da osetiti, prepoznati i pokazati emocije ne znači slabost, da pružimo ruku kad neko padne...Teško je, možda i najteže suočiti se sa sobom, pa onda sa drugima.
To je proces koji nam nedostaje“, kaže Dada
„I opet ona. Čaura. Probušena, bela, meka, vlažna, topla, hladna... Ulazim/izlazim. Šetam. Danas mi je tesna. Sputava me. Gnječim vunu. Još sapuna, još vode. Slojevi vune. Prvi, drugi, treći...još vune, još vode, još sapuna, još svega... Slažu se, stapaju, dobijaju oblik. Sečem je. Rez jasan, precizan. Skoro hirurški. Menja se. Moje misli je oblikuju. Bodem vunu skoro opsesivno. Lome se igle. Gledamo se. Ljušti se. Spadaju slojevi. Crtam. Poništavam crtež. Crtam, lepim, poništavam, crtam, cepam... Želim mikroskop. Provocira me. Spoljašnjost. Unutrašnjost. Koga vidiš?“, izvod je iz umetničkog dnevnika Aleksandre Dade Tomić koji savršeno opisuje misaoni i stvaralački proces. Strahovi, nade, očekivanja, samokritika, samoprocena, bojazan od stavova drugih, analize okruženja, mogu se sabrati u samo jednu reč-kokon. Baš ona je inpiracija i lajt motiv najnovijeg opusa radova naše sugrađanke.

Foto: "Glas Podrinja"


Zbog čega novi stvaralački ciklus nosi naziv „Kokon“?
Kokon je čaura. Ona je projekcija mene. Opet sam joj se vratila. Tu temu sam obrađivala u diplomskom radu. Tada je primarna emocija bila strah (strah od greške, pre svega). Sada sam joj prišla iz drugog ugla, istraživala sam svoje svetove. Svi mi imamo kokone u sebi koji nisu nužno loši. Oni nekad sputavaju ali i štite. Ta čaura je nekada topla, hladna, meka, tesna, probušena... One se menjaju, oblikujem ih mislima. Čitav Univerzum je u meni.

Koliko često pravimo / pletemo nevidljive čaure u kojima se skrivamo, štitimo od sveta, emocija?
Nažalost, mislim da se sve više skrivamo u svojim čaurama. Nedostaje nam dijalog, iskrenost prema sebi, otvorenost prema svetu, iskustvima i emocijama. Često se ide linijom manjeg otpora i zatvaramo se u čaure umesto da ih razbijemo i izađemo. Moramo opet naučiti da budemo tolerantni, da osetiti, prepoznati i pokazati emocije ne znači slabost, da pružimo ruku kad neko padne...Teško je, možda i najteže suočiti se sa sobom, pa onda sa drugima. To je proces koji nam nedostaje.

Godina je na početku, šta bi poželela sebi i idrugima u 2024?
-Zdravlje se podrazumeva. Poželela bih da svako svoju čauru otvori, makar da je načne. Potrebna nam je otvorenost, širina duha, tolerancija, komunikacija... Poželela bih da više učimo, da se razvijamo, budemo otvoreni i iskreni prema sebi i prema drugima. I naravno, poželela bih da se više ulaže u kulturu, da imamo više kvalitetnijeg kulturnog sadržaja, da ljudi posećuju kulturne događaje jer oni stimulišu čula, um i duh. Umetnost prenosi emocije a to nam je potrebno.


Koristiš prirodne materijale prilikom izrade umetničkih dela. Odakle ta spona sa prirodom?
Iskreno, ne znam da li je ta spona urođena ili stečena. Kao mala, volela sam da idem u selo i pomažem u bašti, šetam šumom, čeprkam po zemlji... To su neprocenljiva iskustva. Sada skupljam različite plodove, semenke, ljušture buba, osinjake...Posebno me privlače forme čaure, mahune, one koje imaju ljusku... Igrom slučaja, a možda i ne, stigla sam do vune koja mi kao materijal odgovara da realizujem ideje. Moram citirati svog mentora na postdiplomskim studijama, Anku Burić, koja je uvek isticala „Slučajnosti treba zaslužiti“. Rad sa vunom je proces, a to je upravo ono u čemu najviše uživam dok radim.

Foto: "Glas Podrinja"


Da li smo izgubili vezu sa prirodom, svojim bićem, ali i ljudima oko sebe?
Mislim da hodamo po ivici. Priroda pati, a ljudi (čast izuzetcima) su se sveli na fasade. Ne ulažemo dovoljno u sebe, svoj intelektualni, emotivni i duhovni razvoj. Materijalno je ono što sada ima primat. Potrebna nam je harmonizacija sa prirodom, kroz koju će doći do sklada sa svojim bićem. Kada se to desi, moći ćemo da ostvarimo vezu i sa drugim ljudima.

„I opet se, po ko zna koji put, nameće pitanje zašto stvaram.
Koja je svrha?
Jedini odgovor koji sada imam je – samo to znam da radim. Tada se osećam „svojom“.
Kakav kliše!!!“


Nedavno si izlagala u Kulturnom centruz u Šapcu, da li je veća odgovornost kada izlažeš u svom gradu?
Da, nedavno sam imala samostalnu izložbu. Ne znam da li je veća odgovornost zato što je to moj grad ili zato što je ovakav grad. Pod tim mislim da je Šabac jedna prilično zatvorena sredina koja živi od stare slave (vreme Jevrema Obrenovića, prvi klavir, prvo prozorsko okno...). Kultura i umetnost su marginalizovani. Neki drugi „kvaliteti i vrednosti“ su došli do izražaja. To je velika šteta. Šabac ima bogatu kulturnu istoriju, dosta kvalitetnih umetnika i kulturnih radnika. Kultura je ta koja poboljšava i stvara civilizovane osobine, utiče na način razmišljanja, stimuliše... Kada se ne ulaže u nju i kada se nestručno radi, jasno je, dolazi do degradiranja društva.

Foto: "Glas Podrinja"


Planovi i projekti za naredni period.
Planova je mnogo. Videću šta ću moći da realizujem zbog finansija i vremena. Želela bih da izložbu „Kokon“ prenesem u druge gradove i galerije. Nastavila bih da se bavim ovom temom jer mislim da je široka i da ima još prostora da se razrađuje. Uključila bih druge materijale i tehnike . Volim da istražujem razne materijale i njihove mogućnosti. Sam proces će mi pokazati u kom smeru će se sve to razvijati. Najveća želja mi je da naprtavim grafički atelje i da kupim mikroskop.
M.Ž.B.

Najnoviji broj

24. april 2025.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa