29. novembar 2018.29. nov 2018.
SVE BILO JE MUZIKA
PRIČA O ŠAPČANKI DARI DIMITRIJEVIĆ, MAJCI IVE POGORELIĆA

SVE BILO JE MUZIKA

Dara (Dimitrijević) Pogorelić odgajila je troje muške dece, sestrinog i svoja dva sina, od kojih je jedan muzički genije. Volela je život i ljude, a sebe je posvetila porodici
Priča počinje sredinom prošlog veka, kada je vojni muzičar Ivan Pogorelić došao na službu u Šabac. Kratko, ali dovoljno da na Agenciji, gde su se mladi okupljali, sretne i zavoli lepu Daru Dimitrijević o kojoj su mnogi maštali.
- Kako ne bih pamtio Daru Dimitrijević? Bila je brutalno lepa, seća se profesor Pavle Pavlović, Šapčanima poznatiji kao Paja Labud. U mom rečniku to znači da je bila prirodno lepa, skoro nestvarna.
Pogorelić je ubrzo po ženidbi dobio premeštaj u Beograd, a Dara je ostala u rodnom gradu sa malim Ivom, u roditeljskoj kući u Kamenjaku. Kada je Ivan dobio stan, preselili su se u prestonicu, a potom u Zagreb. Bračni par je dobio i drugog sina, Lovru, koji je takođe pijanista.
- Iva je rođen u Beogradu, ali je prvih pet godina živeo u Šapcu. Vukao sam ga svuda sa sobom, kaže Mikica Dimitrijević, Darin sestrić koji nas je upoznao sa ovom pričom iz velikog poštovanja i ljubavi prema tetki koja ga je odgajila. Njegova majka je umrla na porođaju, a njega su kao bebu doveli kod deda Cvetka i baba Mile.
- Nisu hteli da me ostave kod očuha. Odgajila me je tetka Dara, koja je imala desetak godina kad je moja majka Nada umrla i postala mi druga majka.
- Bila je devojčica kada je preuzela brigu od Vama?
Mikica plače. Jeste, brinula se o meni dok nije otišla za Beograd, govori kroz suze i postaje jasno da jaka veza između tetke i sestrića nije završena ni tada, ni kada je Dara napustila ovaj svet prošle godine, u osamdeset drugoj godini. Ne samo da je pamtim, nego je nosim u srcu. Sve je manje živih Šapčana koji je se sećaju.
Ivana Pogorelića pamti kao dobrog čoveka koji je „čitao i Borbu i Vjesnik“, Hrvata sa Paga koji nije bio nacionalno nastrojen.
- Stalno je maštao i govorio da će Iva biti veliki čovek.
- Možda je predosetio?
- Jeste, predosetio je.
- Jel ga on forsirao?
- Maksimalno. Zbog toga Iva nije smeo da se igra sa decom, morao je da pazi na prste. .
- Jeste dar neophodan, ali bez surovog rada nema rezultata?
- Dabome. U njihovoj kući se slušala samo klasična muzika, a govorilo se samo o muzici. To je bila njihova jedina tema. Imali su jedan klavir u Beogradu, drugi na Pagu da Iva ne bi izgubio tri meseca dok je na raspustu.
- Sigurno su bila velika odricanja?
- Kako da ne, velika odricanja za sve njih. Kad su svi imali televizor u boji, oni nisu ni razmišljali o tome. Sve je bilo u službi Ivinog talenta. Malo mi je krivo što Iva nigde ne pominje da mu je majka bila Srpkinja, iz Šapca. Tu informaciju sam našao jedino u nemačkim novinama „Štern“. Drago mi je što je „Glas Podrinja“ izrazio želju da piše o tome. Dara je bila ponosna na Ivu, volela je njegove koncerte.
Iz poštovanja prema tetki, Mikica je pomagao Ivino školovanje.
- Ne bi mogao otići u Montreal, gde mu je počela karijera. Tada sam već bio u Nemačkoj i radio kao električar pa sam mogao finansijski da pomognem. Bio sam samo jednom na njegovom koncertu u Berlinu, video da to nije moj svet i nisam više išao.
Dimitrijevići pamte Daru kao izrazito vedru. Dolazila je kod njih svake godine uoči zimskih zadušnica i ostajala desetak dana. Volela je „da se sredi, našminka, da šeta kroz rodni grad i bude u lepom društvu“. Takva je, kažu, ostala i kad je ostarila. Volela je život i ljude, a „najbliskija je bila sa Mikicom“, poverila nam je Zorica Dimitrijević, njegova supruga, „samo je njemu mogla sve da kaže“.
M.Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa