21. februar 2019.21. feb 2019.
ODLAZAK MAČVANSKOG ISAKA BABELjA
NA VEST O SMRTI TOMISLAVA ARSENOVIĆA

ODLAZAK MAČVANSKOG ISAKA BABELjA

Štitarac po rođenju i po neponovljivoj ljubavi za svoje selo i svoju Mačvu, on je sa jednakom ljubavlju i verom bio okrenut i Šapcu, i Srbiji, i, bez preterivanja se može reči, svim ljudima. Redak je primer da čovek može i u dubokoj starosti sa verom i bez ostatka podržavati nove ideje i sanjati snove novih generacija sa mladalačkom okrenutošću ka novim pregnućima, kao što je to mogao Toma Arsenović.
Rođen je u uglednoj porodici štitarskih starosedelaca Arsenovića, 29. februara 1932. godine i kao da je i sama ta zanimljiva činjenica da datum njegovog rođenja pada svake četvrte godine doprinela da danas u večnost pratimo starinu po životnom dobu i mladića po duhu.
U ranom detinjstvu u porodičnoj zadruzi napajali su ga istorijska pamćenja kroz koja je Mačva prolazila od Prvog srpskog ustanka, a posebno sećanja na strahote Prvog svetskog rata i viteške pobede srpske vojske, ali i događaji, ideje i stremljenja novog doba, socijalna kretanja i nove vrednosti. Sve je to formiralo svest bistrog dečaka, koji je širom otvorenih očiju i beskrajno radoznalog duha ušao u odrastanje i u upoznavanje života.
I ko zna u kom bi se pravcu kretao i do kojih bi stvaralačkih vrhova dosegao briljantni um Tomislava Arsenovića, kako bi gromadno bilo delo ovog velikog Štitarca, da njegovo detinjstvo nije presekao krvavi mač Drugog svetskog rata, koji je njemu lično, a i njegovoj Mačvi i Srbiji od 1941. godine, promenio život surovo i zauvek. Sa neizmernom tugom u glasu, često je govorio da od detinjstva na svojim plećima nosi “sedam grobova”, misleći na oca sedamnaestogodišnjeg brata i još petoro najbližih rođaka koje su Nemci streljali početkom rata u svojim bestijalnim i ostrašćenim težnjam da potru i Mačvu i Srbiju i sve što je srpsko i što srpsku misao ima.
Ta bol je njegovom stvaralaštvu i radu bila nekakva večita odrednica, neka druga strana njegove izrazito stvaralačke ličnosti, koja mu je uvek i u svemu budila sumnju i strah da to što radi neće na kraju ispasti dobro, da će neka zla sila to lepo što je on stvorio doći i porušiti. Zato će u večnom sećanju svih koji su Tomu poznavali i koji su se sa njim družili ostati njegova, često ponavljana misao: “Sve je dobro, sve je natraške!” Ova misao potvrđivala je njegov karakter bolje od svake psihoanalize: dobar je ovaj svet, dobro je to što mi radimo i pokrećemo, plemenito je to i vredno, ali doći će neke mračne sile i one će nas saplesti u našoj nameri da svet učinimo boljim i da našim delanjem pokrenemo dobro u ljudima.
Svojim urođenim optimizmom on je neprekidno pokretao nove ideje i podržavao ideje drugih ljudi sa jednakom revnošću kao i da su njegove, ali senka zla koja mu je prekrila svetlost u detinjstvu nikada nije prošla i zato je sa zebnjom sumnjao u svaki svoj uspeh i svako pregnuće. U jednoj ličnosti bio je to neverovatan spoj rođenog optimiste i večitog skeptika.
Budući hroničari baviće se do detalja životom i delom Tomislava Arsenovića i tada će na jednom mestu, za večita vremena ostati jedno bogato delo, jedno stvralaštvo koje će čuvati i Mačva i Srbija, kao što čuvaju Janka Veselinovića ili kao što Vranje i Srbija čuvaju Boru Stankovića, na čijim se delima napajao tokom svog višedecenijskog stvaralaštva. Ali, podsećanja radi, treba reći da je životni put Tomislava Arsenovića protekao u učenju, radu i stvaralaštvu. Po završetku osnovne škole, maturirao je u Šabačkoj gimnaziji, a diplomirao na odseku jugoslovenske književnosti na Beogradskom Univerzitetu. Radio je kao profesor u srednjoj školi u Šapcu, izveo generacije đaka i svoje znanje uspešno prenosio na druge i plenio verom u ono što je objašnjavao.
Iz prosvete otišao je u publicistiku, istorijska istraživanja i književno stvaralaštvo. Pokretač je i glavni urednik poznatog šabačkog časopisa “USTVARI”, u međurepubličkoj zajednici za prosvetu i kulturu “Sava” pokrenuo je i uređivao časopis “Provincija” koji je lično smatrao svojim najvećim radnim uspehom. Bio je član uređivačkog kolegijuma časopisa “Narodna stvarnost” i dao lični pečat ovom časopisu. Sarađivao je u brojnim listovima i časopisima kako na prostoru Srbije tako i u publikacijama koje su izlazile na području bivše Jugoslavije. I svuda gde su se pojavljivali njegovi tekstovi uočavao se originalni pristup i polemički duh. Iako je po vaspitanju i opredeljenju bio izraziti autentični levičar, nikada nije bio idolopoklonik i apologeta. Večiti skeptik preispitivao je i odbacivao svaku dogmu i sve što je ideologija nametala sa bilo koje strane. Zbog toga je lično trpeo posledice i u karijeri i u životu, ali on se nije odricao takvog svog pristupa životu ni po koju cenu. A ta cena je, nažalost često bila vrlo visoka. Može se s pravom reći da je Toma Arsenović bio autentični istinski gospodin među drugovima u vremenu u kome smo se oslovljavali sa “druže”, ali i veliki gospodin koji je sa prkosom oslovljavao gospodu sa “drugovi” u ovom vremenu, kad se više ne oslovljavamo sa “druže”. Njegov duh do samog kraja ostao je uspravan kao bor na vrhu planine koji uspravno prkosi vetrovima.
Uprkos njegovom kritičkom stavu prema uspostavljenim ideološkim vrednostima svih vrsta, društvena zajednica nije mogla da zanemari njegov doprinos istoriji i kulturi ovog naroda i zato mu je dodeljen veliki broj priznanja i odlikovanja među kojima i onih najznačajnijih na jugoslovenskom prostoru. Ali ta priznanja nisu uticala na njega, njegov pogled na svet i na njegovo stvaralaštvo i želju da stalno traga za novim i da preispituje postojeće. U tom traganju najlepše uzlete i domete ostvario je u svojim književnim delima: u noveli “Koraci po živom” u kojoj na originalni način bez ideoloških uramljivanja, govori o sudbini heroja borca i u zbirkama pripovedaka “Doba ranih hladova” i “Doba poznih hladova”. Njegova knjiga “Doba večnih hladova” nažalost ostala je u rukopisu i ugledaće svetlost dana bez svog autora.
Pamtićemo ga kao čoveka koji se veoma radovao susretu sa dragim ljudima. Kad prođe nekoliko meseci da mu se čovek koga je on voleo ne javi, pa kad se slučajno sretnu, Toma bi, poput razdraganog dečaka, pljesnuo rukama i uzviknuo “Juhuuu! Vekovi prođoše, a tebe nema!” Toliko je voleo svoje prijatelje da mu je i mesec nesusretanja sa njima bio duži od veka.
Dragi naš Tomo. Vekovi će proći, svi ćemo proći, a tvoje delo će biti tu, na večni pomen Tvog Štitara i Tvoje Srbije.
Počivaj u miru među onima koje si voleo više od života.

Milenko Eraković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa