21. jun 2018.21. jun 2018.
VETROVI PROMENE PRIZVALI SU VETRUŠKE
PRIČA O ZORANU STANKOVIĆU, INŽENjERU ELEKTROTEHNIKE

VETROVI PROMENE PRIZVALI SU VETRUŠKE

Zoran Stanković, inženjer elektrotehnike, u šali za sebe kaže da je Šapčanin u prolazu. Majka mu je rodom iz Temerina, a otac iz Smedereva. Upoznali su se tokom studija u Beogradu, gde su živeli dok nisu odlučili da odu u Zvornik, odatle u Tuzlu, da bi se, na povratku u Beograd, silom prilika, zaustavili u Šapcu. Zbog činjenice da je završio prestižnu Šabačku gimnaziju, verujemo da je Šapčanin i da ga je ta činjenica, po odlasku u penziju, vratila korenima.
Svaki čovek ima svoju priču i svaka je na svoj način zanimljiva, ali za ovu bismo rekli da je dinamična i brza, sa zapletima i zaokretima, ona koja svoj smiraj doživljava kada bi i trebalo, u zrelim godinama.
Po završetku Šabačke gimnazije (prirodno-matematički smer), Zoran se uputio u Beograd, na studije elektrotehnike (smer tehnička fizika). Njegov prvi posao bio je na Prirodno-matematičkom fakultetu, u Institutu za mikroelektronsku tehnologiju, potom u Državnoj bezbednosti, gde je proveo oko dvadesetak godina, pa u BIA-i. Odatle je otišao u MUP, u Službu za borbu protiv organizovanog kriminala. On je taj koji je, sa timom kojim je rukovodio, otkrio i ukazao na prve tragove onoga, što su mediji kasnije nazvali afera „Indeks“ na Pravnom fakuletu u Kragujevcu, koja, “nažalost, i posle toliko godina, još čeka sudski epilog”. U pedeset trećoj godini otišao je u penziju, ali se nije zaustavio. Zaposlio se u privatnoj firmi, u kojoj je bio jedan od koautora Bus plus sistema, u Beogradu. Pre tri godine, preselio se u Tabanović, gde uživa u blagodetima prirode, organske hrane, kućnih ljubimaca i sokolova.
- Imam svoju radionicu, pomalo pripomažem u baštovanstvu, jedem organsku hranu, ne zbog nekakve ideologije, nego iz prostog razloga što mi više prija paradajz koji sam odgajim nego onaj iz prodavnice. Supruga i ja imamo svoje vetruške, gradske sokolove i uživamo u njima. Zanimljivo je da su u našoj kući svoj dom prvo našle sove. Međutim, kada smo započeli restauraciju, one su pobegle, a mi smo, u nameri da ih vratimo, na tavanu napravili kućicu. Umesto njih, došle su nam vetruške, koje uveseljavaju naše živote. Instalirali smo kameru u njihovu kućicu i gledamo ih svaki dan onlajn, umesto televizije, koju nemamo.
No, nije uvek uvek bilo meko. U tridesset devetoj godini, na letovanju u Bečićima, Zoran je doživeo ozbiljan srčani udar. Preneli su ga helikopterom u Sremsku Kamenicu, gde je trebalo da ga operiše čuveni dr Ninoslav Radovanović, no on je, na zaprepašćenje porodice i cele familije, odbio opreraciju.
- Po struci sam inženjer, što znači da bi trebalo kauzalno da razmišljam. Operaciju sam odbio zato što sam, na osnovu rezultata svih medicinskih analiza, shvatio da bih više poslužio ja medicini, nego ona meni. Moji nisu razumeli zašto sam i kako sam uopšte mogao da se suprotstavim autoritetu kao što je dr Radovanović, ali danas priznaju da sam bio u pravu. Operaciju sam odbio, ali sam još uvek živ. (smeh ).
Infarkt. Vrhunac zapleta. Mesto na kom započinje promena. Kako kaže drevna kineska filozofija, učitelj se pojavi kada je učenik spreman. Zoran je, na predlog prijatelja odlučio da krene na tai či. A šta je to? Oni „šašavi pokreti koje Kinezi izvode po gradskim parkovima“?
- Na prvi trening tai čija otišao sam pre više od dvadeset godina i, sa manjim prekidima, ostao u tome do danas. U tu priču sam ušao zato što sam želeo da nešto da promenim u životu. Moj učitelj Mario Topolšek učio nas je elementarnim stvarima, ništa nije sugerisao, nego nas je upućivao da vežbamo i sami otkrivamo šta se događa sa nama i u nama. Naš mozak je kao nestašno majmunče, a pristup mog učitelja je da to majmunče umirimo i da ga uvedemo u telo, jedinu kuću naše duše. Interesantno je kada shvatite da niste u stanju da napravite potpuno jednostavan pokret, da ne znate ni da dišete, a mislite o sebi da ste odrastao čovek koji vlada svojim telom. To se dešava zbog fizičkih i emotivnih blokada, koje smo, uglavnom, sami sebi stvorili...
Tai či mu je tada bio potreban, ili je on bio spreman „da smiri buku u duši“. Kada se preselio u Tabanović, odlučio je da, pre svega da bi redovno vežbao sa suprugom, osnuje Školu tai čija, koja je ogranak Kluba Tai či Srbija. On bi nas u startu dematovao i rekao da se radi isključivo o rekreaciji, tai čiju na amaterskoj osnovi, koja se „ljubavlju održava“.
- Kada sam se preselio, iskrsla je prilika da, zajedno sa nekoliko prijatelja, dobijemo na korišćenje salu u MZ Donji šor, gde i danas držim treninge dva puta nedeljno, subotom i nedeljom, po dva sata. Važno mi je da napomenem da se oko tai čija uvek okupljaju dobri ljudi. Vežbačima ne pojašnjavam kako se imenuje i šta predstavlja određeni pokret, baš zbog “majmunčeta” u našoj glavi, koje se trudi da preuzme vlast nad nama.Onako kako sam učen, tako i druge podučavam. Posle treninga često odemo na pivo, što znači da nismo baš ortodoksni čistunci duha i tela.
Tai či čuan predstavlja formu fizičkog pokreta, baziranu na filozofiji jin i janga, pasivnom i aktivnom načelu kineske filozofije iz stare kineske knjige Ji đing - Knjige promena. Ova, skoro 3000 godina stara knjiga, opisuje univerzalnu energiju neba i zemlje i, između ostalog, njihov uticaj na ponašanje, mentalno i fizičko zdravlje ljudi. Tai či je takođe i “meka” borilačka veština. Ki, ili či, životna je energija, koja je, po ovoj kineskoj tradiciji, u osnovi svega živog i neživog. Dobijamo je činom začeća i rođenja, u nama je i oko nas. Umeće upravljanja kijem drevna je tehnika Či Gong-a, što bi značilo – energetska veština, sistem manje ili više složenih vežbi, kojih ima oko sedam hiljada. Tai či znači “savršena veština”.
- Neki učitelji opterećuju polaznika komplikovanom formom. Moj pristup je da se vežbaju pojedinačni, ili manje grupe pokreta, koji su elementi tai čija. Tai či predstavlja meditaciju uz pokret, pokušaj da usaglasimo pokret, disanje i um , a neki ga zovu još i koreografijom uma i tela, što on zapravo jeste. Kada se utišamo, energija počinje da deluje. Nema misli, sa njima ne komuniciramo, sve se svodi na svesnost onoga što se događa u nama, i bola, i napetosti, grča, svega što osećamo i što jesmo, bez potrebe za verbalizacijom i definicijom.
Postoje dinamički i statički Či gong, a Zoran praktikuje oba. Zvuči jednostavno - svaki pokret, ili grupa pokreta vezani su za određeni meridijan i donose dobitak koji vežbač relativno brzo oseti. I svaki odgovara heksagramu iz pomenute drevne kineske Knjige promena, ali to je filozofski aspekt, koji u ovom slučaju nije primaran. Spektakularne manifestacije upravljanja čijem su ekstra-senzorski i psiho-kinetički fenomeni, za koje Zoran tvrdi da su, ipak, sekundarni efekti, svojstveni vrhunskim majstorima i da njima ne bi trebalo zasenjivati vežbače .
- Ima vrhunskih majstora i iscelitelja, ali ja se držim onoga što mi prija i nastojim da pomognem vežbačima da što pre dođu do pozitivnih efekata. Cilj je da se svi dobro osećamo. Vežbe se izvode u stojećem položaju, ne ubrzavaju rad srca i ne zahtevaju, za razliku od nekih drugih veština, dobru formu, silu i fizički napor. Stojimo u položaju deteta, onakvog kakvo je bilo pre nego što je doživelo prvi stres. Za razliku od zapadnih veština koje aktiviraju mišiće, ovde pokrete radimo iz tetiva, a mišiće nosimo kao kaput. Interesantno je da vežbači, u početku, ne vole mnogo statičke vežbe zato što nisu navikli da se opuste. Kada se pojavi bol na određenim mestima to znači da se energija, koja je do tada bila blokirana, pokrenula.
U savremenoj i suludo ubrzanoj civilizaciji, glavna zamerka tai čiju je, čak i onima koji ne znaju o čemu se radi, sporost. Doduše, uvek je tako. Najviše zamerki imaju oni koji ne znaju o čemu se zapravo radi i koji nastupaju iz udobne pozicije kritizerstva – Ne znam šta je, ali znam da nije dobro.
- Tai či se sve više koristi i kao priprema za trenige u vrhunskim sportovima. Kinezi svoje bolesnike bar dva puta dnevno izvode na vežbanje. Mi smo hrišćanska, pravoslavna zemlja, imamo drugačiju kulturu i tradiciju, ali to nije u suprotnosti sa onim što mi radimo. Kompletan tai či podrazumeva i poseban način života, koji ja, nažalost nisam usvojio. Ako do krajnjih granica prihvatite neku filozofiju, to bi predstavljalo određenu žrtvu za koju, moram priznati, nisam bio spreman. Zato je ovo što mi radimo rekreacija, ali i dobra osnova za one koji žele da idu dalje.
BLIŽNjI SU NAŠA
OGLEDALA
„Nije u pitanju otkrovenje, ali istina je da me je tai či u neku ruku promenio, omogućio mi je da se odvažim da spoznam sebe... Okrenuo sam se prirodi i samom sebi, svom unutrašnjem biću. Ukoliko se zaista menjate, prvo što vidite je promena u odnosu drugih ljudi prema vama. Naši bližnji su naša ogledala.“
M.Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa