22. novembar 2018.22. nov 2018.
PRIČA O DOC. DR IVANU MARJANOVIĆU, SPECIJALISTI OFTALMOLOGIJE

KAD SE ČOVEK GRADI OD TEMELjA

Iako je sport njegov DNK, oduvek je želeo da bude hirurg. Kao afirmisani stručnjak, imao je mnogo ponuda da radi „preko“, ali nikad nije želeo da živi izvan Srbije. „Život je tamo gde je porodica.“ Sistematičan, nesebično daje znanje studentima i specijalizantima koje „nepogrešivo skenira“
Doc. dr Ivan Marjanović rodio se da bude lekar. Činjenica da je rođen u lekarskoj porodici nije bila presudna, ali podrška jeste. Oduvek je želeo da bude hirurg i danas je jedan od najboljih oftalmologa u Srbiji, svetski priznat stručnjak u ovoj oblasti.
Dr Marjanović rođen je u Požarevcu, 25. maja 1974. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Beogradu. Svestranih iinteresovanja, za sebe kaže da je, iako nikad nije bio veliki igrač, apsolutni sportista. Prvo je trenirao gimnastiku, potom karate, pa odbojku i vaterpolo, koji je i danas njegov omiljeni hobi. Danas je predsednik Zdravstvene komisije Vaterpolo saveza Srbije, lekar reprezentacije i VK „Crvena zvezda“.
- Sport je, to govorim svojim studentima, ključan za razvoj mladog čoveka. Na studijama imate potpuno isti princip, trenažni period koji je adekvatan pripremi ispita i period takmičenja, što je ekvivalentno polaganju ispita na fakultetu. Sport je oduvek bio moj DNK.
Nije se opredelio za medicinu zbog uticaja porodice (otac mu je oftalmolog, a majka pedijatar). Naprotiv, „gledajući ih koliko rade i provode vremena van kuće, na dežurstvu, mogao je samo da poželi da pobegne od medicine“. Ali, od ljubavi se ne može pobeći.
- Kada neko postane lekar, ostane to do svog poslednjeg daha. To je profesija koja se uvek radi, i na poslu, i kod kuće, i noću, posebno u Srbiji, zato što su ljudi navikli da zovu lekare kad imaju neki problem. I na Zapadu postoji taj model, ali se naplaćuje.
Da li ste razmišljali o odlasku iz zemlje, s obzirom da ste imali priliku, pitali smo ga.
- Imao sam mnogo prilika da odem, ali ne želim da živim nigde osim u Srbiji. Život je tamo gde je čovek zasnovao svoju porodicu, gde se oženio i dobio decu. Svake godine sam u Nemačkoj, bio sam i u Španiji, to je divan period u mom životu, dosta sam naučio, međutim, sebe nisam video nigde osim u svojoj zemlji.
Iako je svestan činjenice da u Srbiji „ne cvetaju ruže“ još od devedesetih, kada su ga kolege iz Nemačke zvale da dođe tamo da radi kao afirmisani stručnjak: „Mogao bi lepo da živiš ovde“, odgovorio im je da lepo živi i u svojoj zemlji, „novac jeste važan, ali, daleko od toga da je najvažniji“. Ipak, sa nostalgijom se priseća vremena kada je odrastao.
- Postojalo je neko viteštvo, neka drugačija muzika od ove koju slušaju današnja deca, a što bi se teško moglo muzikom nazvati... Ljudi sa kojima sam odrastao i dan-danas su moji prijatelji. Nije mi bitno šta su završili, oni su moji drugari iz detinjstva, to su neki posebni odnosi, drugačiji od instant prijateljstva koje danas postoji.

Povreda kao
proviđenje
Uvek je bio među najboljima, u osnovnoj školi, pa u Petoj beogradskoj gimnaziji, potom na Medicinskom fakultetu. Kaže da je imao dobre učitelje, „od vrtića do studija“. Na petoj godini fakulteta imao je ozbiljnu povredu, koja ga je utvrdila u želji da bude lekar.
- Do tada ste vojnik, učite, radite po zadatku kako vam se kaže, spremate i polažete ispite, ali nemate osećaj. Kao da me je dotaklo proviđenje kad sam se povredio. Moja najveća ljubav je ortopedija, ali me je život odveo na oftamologiju. Ako ste predodređeni da budete lekar, bićete dobri u bilo kojoj oblasti.
Pacijentima prilazi profesionalno i ljudski (što nije tako često danas), a oni mu veruju. Onom koji je ranjen instikti dobro rade, a kada ne vide, ljudi „vide“ bolje. Ovaj lekar bori se do kraja da pacijenti progledaju.
- Ako je izgubljeno osamdeset odsto funkcije oka, za dvadeset se vredi boriti. Ja se borim i za jedan odsto.
Trening, iskustvo i godine čine da čovek postaje sve bolji, a klinički rad omogućava usku specijalizaciju. Na Klinici za očne bolesti Kliničkog centra Srbije, pacijente sa glaukomom i kataraktom upućuju njemu.
- Glaukom je odeljenje na koje sam raspoređen po završetku specijalizacije, dok je katarakta povezana sa većinom oftalmoloških supspecijalnosti, pa tako i sa glaukomom. Radim glaukome, katarakte i kombinovane operacije, kao i povrede.

Učim studente da
ne svaštare
„Život prekratko traje da bismo se rasplinjavali“, to je prvo što kaže svojim studentima. Savetuje ih da se fokusiraju i ne svaštare, što je naučio od svog prvog šefa na Ortopediji, pokojnog Milana Glišića: „Sjajni hirurzi vrhunski rade dve operacije, brilijantni, kojih sam vrlo malo u životu susreo, znaju tri operacije, a onaj koji zna da radi više, ne zna nijednu“.
Ove godine izabran je u zvanje docenta na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Profesura je logičan sled, mada za sebe kaže da je „prvo lekar, pa tek onda nastavnik“.
- Predajem studentima koji su na šestoj godini studija, formiranim ljudima koje doživljavam kao svoje kolege. Ne trudim se da „glumim“ autoritet, ni sam to nikad nisam voleo. Ukoliko neko ne ume da zasluži autoritet svojim znanjem, ne bi trebalo da ga na silu nameće, jer to izgleda kao kada bi neko želeo da vozi Formulu 1, a ima strabizam.
Imali smo priliku da se uverimo „iz prve ruke“ da nesebično daje svoje znanje i specijalizantima, iako mu „zameruju da je strog učitelj, posebno kad je hirurgija u pitanju“.
- To je zato što hoću da ih nateram da misle. Meni je najvažnije da, kao u sportu, budu dovoljno jaki da odigraju i ako pogreše, da ne padnu na drugoj operaciji. U hirurgiji je važno umeti prevazići problem, ili loš dan, ili neku komplikaciju koja se može desiti. Zato ih ponekad „bacim u vatru“ da vidim kako rade pod pritiskom. Ako ne potonu i nastave dalje, to mi je prvi znak da ih vredi učiti.
Poput svog oca, oženjen je koleginicom, kardiologom Marijom. Ima sina Pavla koji ima pet i po godina i prepoznaje slogan Rok-radija koji sluša njegov otac: „Tata, tvoj život, tvoja muzika“.
Kad smo ga pitali koji je njegov životni kredo, odgovorio nam je: „Godinama mi je u glavi, a kad sam bio klinac i na zidu - U meni se bore budala i genije. Plašim se da pametniji ne popusti.“ Na doktoratu su svi bili oduševljeni kada sam napisao reči jednog od najvećih Srba koji se rodio u Crnoj Gori, Petra Petrovića Njegoša: Svak je rođen za po jednom mrijeti, čast i bruka žive dovijeka“.

Bolan pad
visokih letača
Čitaocima „Glasa Podrinja“ poručuje da je najvažnije da čovek bude svestan sebe, svojih kapaciteta i „da ne poleti suviše visoko, jer najbrže padaju oni koji misle da su najlakše poleteli“.
- Taj pad je stvarno bolan. U životu sve mora da ima svoju sistematičnost, ne može se kuća graditi od krova. Mene su od malih nogu selektovali i zahvalan sam svim svojim učiteljima i porodici na podršci.
Dr Marjanović je prostran čovek, brz i kad hoda, (imate utisak da trči), i kad govori: „Imam petnaest minuta za intervju“ (ipak smo ga zadržali malo duže). Stekli smo utisak da je pravi laf i to smo mu i rekli.
- Imam mnogo prijatelja, pre svega onih koje čuvam od detinjstva, sa fakulteta, iz vojske, među kojima ima i Šapčana i Lozničana. Imam dobra iskustva sa ljudima, ne znam da imam neprijatelje.
ROKER U DUŠI
Moje odrastanje obeležio je Mladen Vojičić - Tifa, a voleo bih da upoznam Nela Karajlića, jer sam odrastao uz Zabranjeno pušenje i filozofiju novog primitivizma, Zdravka Čolića i Đoku Balaševića. Imao sam sreću da upoznam Boru Đorđevića, jer je dolazio u „Tozu Grka“, preko puta Pete gimnazije, gde smo dolazili kao klinci. Obožavao sam Prljavo kazalište, Crvenu jabuku sam voleo, ali sam krišom slušao, jer je u moje vreme to bilo sramota. Nismo imali rijaliti programe, decu koja gledaju polupismene ljude na televiziji, urušavanje intelektualnih vrednosti našeg naroda... Da se ja pitam, obavezno bih u lektiru uvrstio Đorđa Balaševića, a Gale iz Kerbera je najbolji srpski vokal.

Doc. dr Ivan Marjanović diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1999. godine, magistrirao 2005. Doktorirao je pre sedam godina.
Usavršavao se u Nemačkoj (Berlinu, Minhenu, Frankfurtu), Barseloni, Pragu, Sao Paolu, Londonu, Ženevi i Budimpešti.
Član je Nemačkog oftalmološkog društva od 2006 godine, Američke oftalmološke akademije i mnogih drugih svetskih profesionalnih udruženja. Autor je više radova u domaćim i stranim indeksiranim časopisima
Koautor je i prevodilac brojnih knjiga iz oblasti oftalmologije i glaukoma.
Pozivni je predavač na simpozijumima u Bugarskoj i Nemačkoj. Na svim nacionalnim kongresima od 2008. godine usmeno je prezentovao radove. Od 2010. godine učestvuje kao pozivni predavač. Redovni je predavač na skupovima Nemačkog oftalmološkog društva. Predavač je na katedri Sportske medicine Medicinskog fakulteta u Beogradu, a ove godine izabran je u zvanje docenta.
Uveo je metodu merenja intraokularnog pritiska Dinamičkim konturnim tonometrom (autor je više studija i publikacija na ovu temu).
Pionir je na našim prostorima u merenju retrobulbarnog protoka krvi kolor doplerom i nastoji da se ta metoda uvrsti u obavezan pregled kod pojedinih oblika glaukoma.
Radi dijagnostiku i medikamentno, lasersko i hirurško lečenje, kao i kombinovanu operaciju glaukoma i katarakte na Klinici za očne bolesti KC Srbije, na Odeljenju za glaukom i Specijalnoj bolnici za oftalmologiju Okulus.

VATERPOLO,
OMILjENI HOBI
Moj omiljeni hobi je vaterpolo, koji sam dugo trenirao, ali sam prekinuo zato što nisam imao nikakvog uspeha, prosto nisam predisponiran za to. Ali, ostale su stare navike i disciplina, na koju sam ponosan. Svako jutro ustajem u pet sati i plivam do šest. Ljudi iz reprezentacije i Stručnog štaba su mi kao familija, a mlade vaterpoliste koji su odrastali uz mene, gledam kao svoju decu i ponosim se njima. Mnogo toga sam naučio od Dejana Savića, koji je moj drug iz detinjstva.
Mirjana Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa