22. novembar 2018.22. nov 2018.
HOBI BEZ GRANICA

Svaki istrčani maraton je uspeh

Mi postavljamo granice. One nisu u našim godinama, jer postoje ljudi koji trče i u osmoj deceniji života, nisu u klimatskim uslovima, jer se trenirati može i na minus deset, nikako u finansijama, jer su patike najskuplji deo opreme. Jedina ograničenja su u našim glavama. Za bavljenje trčanjem volja je presudna, ali i dobro poznavanje sopstvenog tela. Da bi došli do cilja, najvažnije je uhvatiti sopstveni tempo, ne juriti, jer veliki uspeh je samo trku završiti, bez obzira na postignuto vreme
Ovo je priča o trčanju ispričana kroz iskustvo Milorada Jockovića, dipl. inž poljoprivrede iz Šapca. Čoveka koji se rekreativno ovim sportom bavi skoro dve decenije, ali je tek pre tri godine rešio da svoj hobi dodatno uozbilji učešćem na polumaratonu u Beogradu. Prolazak kroz cilj istog tada je smatrao velikim uspehom, jer mu je sam maraton činio nedostižnim snom, kako navodi, kao nešto što možeš “jednom u životu”.
Međutim, jakom voljom i adekvatnim treningom, postigao je mnogo više od onoga što je zamišljao. Od 2015. godine do sada istrčao je devet maratona, do kraja 2018. u planu je i deseti. Početno vreme potrebno zaprelazak 42 km 195 m, popravljeno je za sat vremena, odnosno sada iznosi 3 sata 47 minuta. Danas, tvrdi, da granice u ovom sportu postavljamo sami, odnosno, da bi se završila trka presudna je volja da se dođe do cilja.

Od rekreacije
do većih ciljeva
Trčanjem je počeo da se bavi radi kondicije. Hobi je vremenom prerastao u stil života. Kvalitetno utrošeno “vreme za sebe” koje se pozitivno odražavalo na sve segmente svakodnevice. Onda je došla 2015. i priča je postala ozbiljnija.
-Tada sam odlučio da probam da istrčim beogradski polumaraton koji mi je kolega preporučio, i uspeo sam sa nekim osrednjim vremenom. Tu sam uhvatio i kolektivni duh ovog individualnog sporta, i to mi se svidelo. Počeo sam intenzivno da treniram, i te godine sam istrčao dva polumaratona. Kao nekom kome je ideja o maratonu bila na nivou “jednom u životu”, to je bio veliki uspeh. Međutim, godinu dana kasnije sam se odvažio i na maraton i istrčao deonicu za 4 sata i 42 minuta- objašnjava Milorad Jocković, i dodaje:
-Do sada sam uglavnom trčao maratone u zemlji i okruženju. Pre nekoliko nedelja sam bio u Ljubljani, a za sledeću godinu se nadam Berlinu sa kojim bih započeo seriju odlazaka na velike svetske maratone. Raduje što je Šabac na spisku gradova gde se održavaju polumaratoni. To je od velikog značaja za promociju grada, i iskreno se nadam da će postati tradicija.
AK “Tempo” i Cerovac za ponos
Kako bi u svakom trenutku imali adekvatnu podršku, po Jockovićevim rečima, desetak istomišljenika se okupilo i preuzelo AK “Tempo” Šabac, u kojem trenira i profesionalni atletičar Nemanja Cerovac, koji im svima služi za ponos.
-Sa njim se dičimo. Znamo da nema šanse da imamo ni blizu takve rezultate, ali ponosni smo da kažemo da je on naš- kaže Jocković i objašnjava dinamiku treninga pred jedan maraton:
-Internet je dosta olakšao proces treniranja. Na sajtovima ima dosta linkova sa treninzima, to skidamo, međusobno razmenjujemo iskustva, a i Nemanja nam je uvek na raspolaganju za korekcije. Potom, imamo različite vrste treninga u odnosu koliko imamo vremena do takmičenja. Ukoliko želite dobre rezultate treba vam do šest treninga nedeljno.
Pored fizičke, kao i u svakom drugom sportu od izuzetnog značaja je psihička spremnost. Moć psihe je, po rečima iskusnih maratonaca, posebno na testu izmeću 27 i 32 kilometra. Ukoliko tu ne “udariš u zid”, trka je sigurno završena.

Granice sami
postavljamo
Mi postavljamo granice. One u ovom sportu nisu u našim godinama, jer postoje ljudi koji trče i u osmoj deceniji života.
-Granice godina su, praktično, neodredive. Upoznao sam se sa ljudima koji trče maraton i sa 65 godina. Čovek koji je prešao sedamdesetu je istrčao stazu za 4 sata i 20 minuta, to mu je bio 210. maraton u karijeri, a izgleda kao da će trčati još desetak godina, pa i više. Najstariji učesnik Beogradskog maratona je osamdesetpetogodišnjak, koji je prošao kroz cilj šest sati posle starta, ali je istrčao- kaže Jocković.
Granice nisu u klimatskim uslovima, jer se trenirati može i na minus deset.
-Odabrao sam trčanje jer tu sam sebi određuješ vreme treninga. Prednost Šapca je u tome što na gradskom stadionu postoji odličnu, osvetljenu stazu, pa ko ne može da trči u toku dana, može to uveče.Opravdanje nije ni hladno vreme, sneg, kiša... Ništa od vremenskih uslova nije limitirajuće, jer se može trenirati i na minus deset, samo je stvar kako se čovek obuče.
Granice nikako nisu finansijama, jer su patike najskuplji deo opreme.
-Od opreme najveći izdatak su patike. Ukoliko želite da se takmičite, plaćaju se startarine, ali ako čovek u tome uživa, taj izdatak je jeftiniji od lova, ribolova ili nekog drugog sporta- objašnjava šabački maratonac i zaključuje:
-Jedina ograničenja su u našim glavama. Za bavljenje trčanjem volja je presudna, ali i dobro poznavanje sopstvenog tela. Da bi došli do cilja, najvažnije je uhvatiti sopstveni tempo, ne juriti, jer veliki uspeh je samo trku završiti, bez obzira na postignuto vreme.
Snaga za sve
-Trčanje mi daje snagu za sve. Energije mi ne nedostaje. Agronom sam po struci, imam svoj voćnjak, kvaliltetno vreme sa porodicom. Patike nosim na putovanja, ustajem dva sata pre svih da istrčim svoju rutu, tako najbolje upoznajem mesta u kojima boravimo- objašnjava Jocković.
T.T.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa