25. april 2019.25. apr 2019.
Ekskurzija u svetlost
110 GODINA OD DOLASKA ISIDORE SEKULIĆ U ŠABAC

Ekskurzija u svetlost

Najplemenitije namere pretvorene u opasnost po život u Pančevu. „Mali Pariz“ samo noću. Prodor đakona u srce glasom. Optužena i zabranjena bez suda i razloga. Smrt u oskudici
Zabrane nisu put, skrivanja su prečica do radoznalosti, a upozorenja „budilnik“ za inat. Šapčanin Ivan Glišić, profesor u penziji, pisac i tekstopisac iz našeg grada, bio je 60-ih godina student u Beogradu. Isidora Sekulić i Miloš Crnjanski behu nepodobni i samo su, usputno pominjani u gradivu. Jedna je bila „verski fanatik“, drugi „monarhista“. Optuženi i osuđeni od istih „sudija“, bez smislenog obrazloženja. Kada nešto ne može, baš onda „mora“.
-Na fakultetu ovlaš se prelazilo preko njenog života i rada. Vlast se pozivala i na loše mišljenje koje je književni kritičar Jovan Skerlić imao o njoj i njenim literarnim ostvarenjima. Smatrao je da ženi nije mesto za pisaćim stolom, nego u kuhinji. Besmisao svega nije mi dala mira. Počeo sam da čitam njene knjige, i da proučavam njen život – priseća se Ivan Glišić za naš list dok razgovaramo o liku i delu erudite koja je deo života provela u Šapcu.

Eno je šišava...
Novi, dvadeseti vek je tek „rastao“. Imao je svega devet godina. Iz izmaglice je u šabačko pristanište uplovljavalo putničko plovilo. Na čvrsto tlo nove države zakoračila je žena, damskog stava i pogleda koji ne odudara od držanja. Započinjala je novi život, ali nije to bila usluga avanturističkom duhu, već prisilni beg, na koji su je drugi, bez suda i krivice, naterali. Još su se misli razvlačile između bezbroj pitanja, analiza suviše baziranih na pretpostavkama i straha od prošlog, sadašnjeg i budućeg.
U pogranični grad je došla uz pomoć prijatelja, njenih novih sugrađana, iz druge države, u vreme zategnutih odnosa. Iako brige nisu dozvoljavale da širom otvori oči, pred njom se pružao Mali Pariz, u mislima, ušuškana verzija grada svetlosti, bogatog opčinjavajućeg života. Državljanka Dvojne monarhije, moćnog suseda, sada je samo izbeglica. Zvala se Isidora, od oca Danila, Sekulić.
- Svestranost Isidore Sekulić ogledala se u njenoj neutoljivoj gladi za novim znanjima. Raspuste i sve druge periode u kojima nije radila koristila je za putovanja (Nemačka, Francuska, Norveška), ne baš bliska i danas, a kamoli na kraju 19. i početka 20. veka. Učila je strane jezike, slušala predavanja o književnosti, vraćajući se bogatija za radost duhovnog prosvećenja. Studije je završila u Pešti. Kao i u Pančevu, Isidora je i u Srpskoj kraljevskoj višoj ženskoj školi predavala matematiku, nemački jezik i gimnastiku, naravno, gimnastika je onda predstavljala nešto slično fizičkom vaspitanju.
Mentalitet Balkana, zaostavštine pogrešno shvaćenog tradicionalizma proždirao je svaku težnju za modernim, renesansnim čak i pet vekova od početka tog razdoblja na geografski bliskom području.
-Ne samo u Šapcu, već u celoj Srbiji slikari su bili „mazala“, glumci „komedijanti“, pisci „škrabala“, a muzičari „kreštavci“ i „ciguligulci“. Vapili smo za prosvetnim radom, ali u takvom okruženju borba za prosvećenje bila je preteška. Većina je umetnike smatrala neozbiljnim, a umetnost čak nepoželjnim hobijem, da ne govorim o zanimanju.
Ideja o Malom Parizu postepeno se drobila, sve dok s vremenom nije postala potpuni prah na samoj granici pretvaranja u ništavilo.
-Razočarenja gradom i novim sugrađanima su je sustizala jako brzo. Beše to „Mali Pariz“, ali samo noću, samo po hedonističkim merilima trenutnog zadovoljstva, neretko van granica dobrog ukusa. Duhovni život daleko od metropole Francuske. Imala je kratku kosu, a kada bi se pojavila u gradu, u društvu svog psa Hektora, govorili bi „eno je šišava“. Nisu joj „praštali“ što nije kuvala, već se hranila u hotelu „Evropa“, bilo je „skandalozno“ što se kupa u javnom kupatilu umesto u koritu. U delu „Saputnici“, objavljenom tokom boravka u Šapcu, problem provincijske svesti, one koja obitava u prošlosti, bez svesti o budućnosti, napretku, sažela je u rečenici da su tu „mrtvi živi, a živi mrtvi“.
Nisu razumeli ovde kako Isidora Sekulić ne vidi smisao u udaji, kako dane provodi bez muškarca zaštitnika. Na drugoj strani, ona je želela da od učenica stvori obrazovane, samosvesne dame. Pokušavala je na razne načine da podstakne emancipaciju, ali su otpori sredine nesavladivi. Poznat je slučaj da je dovela operu u Šabac, učenice su pratili „mangupi“ koji su tokom predstave dobacivali izvođačima, podsmevali se izvedbi, dodavali se šeširima. Stres i razočarenje su dalje rušili inače krhko zdravlje gimnazijske profesorke. Mali otklon od svega nalazila je u sedeljkama u domovima uglednih Šapčana.
-Lep glas najlakše je prodirao do Isidorinog srca. Živela je kod predaka doktora Milanovića. Moja koleginica, danas pokojna, Ceca Milanović, ispričala mi je priču o ljubavi sa jednim đakonom. Uživala je u njegovoj veštini pevanja, društvu, priči, međutim on se odlučio da ipak ostane veran svom pozivu i tu je bio kraj jedne velike ljubavi već u začetku. Na tom iskustvu nastalo je delo „Đakon Bogorodičine crkve“, divan ljubavni roman u slavu najtananijih emocija i svega što one nose. Ipak, roman je zabranjen odmah po objavljivanju 1919, osudile su ga obe crkve, kao svetogrđe. Ponovno je objavljen tek 30 godina posle njene smrti.
Kao da su problemi usud Isidore Sekulić. Poput života, ni njeno delo nije znalo put do „sunčevog zraka“. Ta ljubav je nju koštala premeštaja u Beograd 1912. posle svega tri, burne, godine u Šapcu. Iste godine postala je i državljanka Srbije. Prestonica je postala i njeno poslednje konačište 46 godina kasnije, ali ni tamo nije prihvaćena.

Počelo je pančevačkim „grehom“
Posle studija Isidora Sekulić radni vek započinje u Ženskoj gimnaziji u Pančevu. Na školovanje nije gledala kao formalnost, već put ka izmeni života. Smatrali su je prestrogom. Prosvetu je živela, nije tu ulogu ograničavala na zidine školskog zdanja i baš to joj je donelo „paklene probleme“.
-Odlazeći na bogosluženja opčinio ju je glas Petra Krančevića, sina bogatog trgovca Atanasija. Od rođenja lošeg zdravlja, Isidoru je već onda morila bolest i o njenom zdravlju je brinuo lekar Kosta Aleksić. Od njegovog sina Vladimira, dobrog Petrovog druga, saznala je za neuredan život koji je ovaj vodio „po diktatu“. Otac ga je spremao za trgovca, ukalupivši ga u model „muškarčine“ koja se bije, pije i juri lofre (jeftine prostitutke).
Jedan pogled i razgovor još mlade profesorke Isidore i Petra bio je dovoljan za nju da shvati koliko nametnuti standardi izopačenog hedonizma nanose patnju vrlo talentovanom biću. Ubedivši ga, kroz česte dijaloge, kako je fakultet, a ne poziv trgovca, njegova sudbina, sebe je uvela u „vrtlog muka“.
-Atanasije nije hteo ni da čuje. Sina je zatvorio u kuću, a Isidoru optužio za nedozvoljenu vezu, ne birajući sredstva da joj se osveti. Imao je moć ugleda i novca, oholost neukog bića. Saslušavana je u Zemunu, pred prosvetnim isnpektorima, pretnje bile su svakodnevne. Nesreća ne ide sama. Ona nije imala nečasne namere, ali je svojim bićem osvojila srca i Petra i Vladimira. Obojica su je prosili, odbila ih je u čudu, nijednog trenutka nije gledala, ni razmišljala o njima na taj način.
U Pančevu više ne beše mira za nju, odlazak je jedina solucija, pravac su nudili prijatelji iz Šapca...

Život u osudi
Nisu joj ni promene posle velikih ratova donosile bilo šta dobro. Posle Prvog bila je „izdajnik“, jer nije bila na frontu, a posle Drugog, zbog knjige o Njegošu, Milovan Đilas ju je proglasio „verskim fanatikom“. Skerlić je govorio „Magla u glavi, led u srcu“, dok je Velibor Gligorić, Isidoru opisivao kao „bezdušnu, usedelicu, muškaraču“. Od većine označena kao „luda i čudna“, od državne vrhuške „prokazana“, od ličnog ponosa usmerena da odbija milostinju, osuđena je na život od skromne penzije do svog konačnog kraja 1958. godine. „Bez ikakve aranžirane sahrane, bez govora i venca, bez novinskih članaka. Sveštenik će me ispratiti i očitati nad grobom dragu mi prostu molitvu gospodnju. Sem sveštenika, moji najbliži prijatelji koliko mognu i htednu.“ (I. S.)
Ivan i Isidora
Počast značajnoj, a zbog neknjiževnih razloga, potcenjenoj književnici, Ivan Glišić je odao kroz dva dela: „Isidora ili Ključ od sebe“, za koju je rukopis okončan još 1988. godine, ali objavljena, u nastavcima, tek 2001. godine. Za nju je autor dobio i nagradu Novinsko izdavačkog preduzeća „Plavi jahač“ i Zadužbine Isidore Sekulić u osnivanju (do danas nije nastala). Uz nju je publikovao i knjigu „Eskurzije u svetlost“, gde je odlomke iz Isidorinih pripovetki i romana uobličio u vidu pesama.
-Ovom knjigom želeo sam da dokažem da bi Isidora, da se bavila i pisanjem pesme, bila bolja od Silvije Plat. Knjigu je ilustrovala mlada Šapčanka Sanja Karić. Nažalost i danas je stav o Isidori mahom negativan. Malo ko zna za nju, tek poneko, a još je predmet uvreda i laži – dodao je Glišić.

Biografija
Isidora Sekulić je rođena u Mošorinu 1877. godine. Školovala se u Novom Sadu, Somboru, Pešti, a radila u Pančevu, Šapcu i Beogradu. U Beogradu je i umrla 1958. godine. Bila je prozni pisac, romanopisac, esejist, poliglot, likovni kritičar i akademik, prva žena član Srpske akademije nauka i umetnosti.
D. Blagojević

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa