24. maj 2018.24. maj 2018.
SMISAO PUTA JE DA SE HODA
USPEŠNI ŠAPČANI:
MAKSIM MILOŠEVIĆ

SMISAO PUTA JE DA SE HODA

Svaka priča u našim, ili bilo kojim drugim novinama, uostalom i u literaturi, nosi rizik samofiltriranja. Kako napisati priču ako ne iz sebe samog, iz sopstvenog ugla i doživljaja sagovornika? Znakom pitanja, ne bez razloga, počinjemo priču o Maksimu Miloševiću, harizmatičnom mladiću koji je na završnoj godini Fakulteta dramskih umetnosti, na odseku Pozorišne i radio režije, koji je raspršio „mitomanski veo priča da je režiju nemoguće upisati“. Govori pažljivo, mudro, kao da se već naživeo, ponekad rečitim pauzama, očima i osmehom.
Maksim je rođen 28. septembra 1994. godine u Šapcu. U “Selovoj” školi, na poziv profesorke srpskog jezika, Zorice Lazić, prvi put je osetio scenu. Jedno vreme je išao u Školu glume “Veselo majmunče” koju vodi Ljubiša Barović, glumac Šabačkog pozorišta, ali je brzo odustao, s obzirom da je bio najstariji u grupi. U Šabačkoj gimnaziji, na samom kraju četvrte godine, „dogodila“ mu se profesorka Snežana Kornaros.
- Dok smo radili na jednoj predstavi, profesorka Kornaros mi je predložila da pokušam da položim prijemni ispit na režiji. Ne znam kako je, za razliku od mene samog, prepoznala ono što ja nisam: “Ti dobro glumiš, ali imaš inicijativu da vodiš“.
Nije da nije razmišljao o tome „šta će biti kad poraste“. Pošto voli prirodu, koja je njegova „najveća životna inspiracija“, mislio je da će upisati „nešto poput poljoprivrede, ili šumarstva“. Padalo mu je na pamet i mašinstvo, s obzirom da mu je deda bio mašinac, a tradiciju je nastavio njegov stric, ali ga je zainteresovala „Snežina nesebična podrška“. Za manje od mesec dana spremio je prijemni ispit.
- Odmah sam počeo da istražujem, trebalo je pet knjiga da spremim za ispit i da uradim eksplikaciju predstave. Nisam ni znao šta je eksplikacija, uzeo sam Čehovljev tekst, jednočinku “Medved”, koju sam prepravio (smeh). Nisam bio poznavalac literature, imao sam jedan čas srpskog jezika i književnosti nedeljno, pošto sam bio prirodno-matematički smer u Gimnaziji.
Tek kasnije, na četvrtoj godini fakulteta, njegova mentorka Alisa Stojanović pitala ga je kako mu je palo na pamet da prepravlja Čehova: “Jesi li mislio da bolje pišeš od njega?” Nije, mislio je da režija podrazumeva da samom sebi olakša put u radu na predstavi. No tada, na prijemnom ispitu, zainteresovala ju je činjenica da neko sa osamnaest godina ima dve stranice biografije. A Maksim je sve voleo da proba, (voli i danas), radio je i kao konobar, i u pekari, igrao rukomet devet godina u “Metaloplastici”, svirao begeš u Bisernici, kontrabas i bubnjeve...
- Alisa je najveći „krivac“ za ono što sam danas, bila mi je pravi guru. Naučila me je analitičkom pristupu životu, otvorila mi potpuno nove horizonte... Naše obrazovanje predaje konačnu istinu i nešto se uči kao tačno ili netačno, a kod nje sam naučio da je sve relativno. Nikad sa nama nije bila drugar, nismo zajedno ispijali kafe, niti razgovarali o privatnom životu, bila je pravi autoritet.
Shvatili smo da je, kada je upisao režiju, pronašao sebe, svoj milje, da ga režija potpuno „ima“.
- Nisi imao dileme?
Pauza. Nije slučajno odabrao Čehova za prijemni, mislili smo, kod njega su najrečitije pauze.
- Lagao bih kada bih rekao da ni danas nemam dileme. Za mene umetnost predstavlja traganje za istinom, kako univerzalnom, tako i sopstvenom. Ne znam da li je to pravi posao za mene, važno je da se dobro osećam, da imam dobru komunikaciju sa glumcima, a zavoleo sam i da čitam. Izvesno je da me režija ima celog, zato što je to jedino mesto gde ne osećam nikakve stege.
- “Ukalupljivanje – Tragedija loptanja u Srba” je studentska predstava, završna vežba sa treće godine?
- Svake godine „izbacimo“ nekoliko dramskih pisaca sa Akademije, kojih posle nigde nema. Alisina inicijativa je bila da pronađemo tekst nekog mladog autora, pa smo počeli da čitamo studentske radove u proteklih deset godina. Našao sam tekst Strahinje Madžarevića, a baš u to vreme dogodilo se da su mi u UK „Vuk Karadžić“ ponudili da radim projekat. Pod mentorstvom profesorke, uradio sam celovečernju predstavu, što je bilo više od onoga što se od mene tada očekivalo. Nisam birao glumačku ekipu po likovnim ili glumačkim karakteristikama, nego onu koja me je intelektualno intrigirala. Profesorka se pitala kako će to funkcionisati, s obzirom da su svi jaki pojedinci i rođeni lideri, ali, ja sam verovao u njih, oni u mene i uradili smo predstavu koja živi dve godine.
- Ukalupljivanje je otvorilo prvi Jesenji pozorišni festival u Drvengradu?
- Imali su ideju da, iz svakog grada koji ima fakultet dramskih umetnosti, dovedu po jednu predstavu, da se družimo i razmenjujemo znanja. Sledeće godine sam pozvan sa diplomskom predstavom, mislio sam da će ta priča da se razvije, ali, moj utisak je da se to nije dogodilo.
Diplomska predstva, “Skoro pa drama”, rađena je po tekstu Itana Koena?
- U pitanju su tri kratke priče koje je Koen pisao odvojeno i spojio ih kao „Skoro celovečernja“. On je doktorirao na Vitgenštajnovoj teoriji da naša vera u nešto što je neopipljivo itekako oblikuje našu svakodnevicu, što je meni bilo primamljivo. Kostimograf Marina Maričić, koja je takođa Šapčanka, radila je sa mnom na ovoj, kao i na prethodnoj predstavi.
- Nije lako opstati u pozorišnim krugovima, u klanovima kojih je oduvek bilo?
- Ima ih u ovom, kao u svakom drugom poslu. Razlika je u tome što se ovim poslom bave ljudi koji vole da su u centru pažnje, pa sebi dozvole trivijalne postupke zbog kojih se dešavaju svađe i podele. Pokušavam, i za sada mi uspeva, da ne budem ni u kakvom klanu, zapravo, čini mi se da sam u klanu otvorenih ljudi. Pokušavam da pored sebe imam zdrave i normalne ljude koji znaju da greše i da prihvate činjenicu da su ljudi, a ne bogovi. Nemam kompleks da moram da uspem u ovom poslu. Ne moram. Radiću dok me bude ispunjavalo, dok se osećam dobro i sigurno.
- U januaru je izašla premijera predstave “Nebeska staza” po tekstu španskog pisca Huana Majorge, koju si uradio sa glumcima AKUD “Branko Krsmanović”?
- Sa dobrom, kvalitetnom ekipom amaterskih glumaca, napravio sam predstavu o Drugom svetskom ratu i Holokaustu, koja je izašla posle dva i po meseca rada. Iako ima svojih propusta, mislim da je to ozbiljna predstava. Upustio sam se u potpuno novu situaciju, rad sa amaterima je za mene bio provera da li znam da prenesem nekom ono što je meni bilo u glavi, a da pri tom ne govorimo isti jezik. Amateri imaju drugačija očekivanja od pozorišta u odnosu na profesionalce. Mi, koji se profesionalno bavimo pozorištem, razlikujemo se po svojim satisfakcijama, da li smo tu zbog slave, novca, ili zbog neprestanog traganja, koje nije lako. Ali, ozbiljna umetnost je stav i svest o tome da nećeš biti prihvaćen ako budeš radio po svome.
- Spreman si da platiš cenu autentičnosti?
- Definitivno. Ne bavim se fenomenima dobra i zla, nego stvaranjem. Ozbiljni umetnici su svojim savremenicima izgledali kao čudaci, nisu bili prihvaćeni, spaljivani su na trgovima... Bitna je vera da nešto pomeraš, da tragaš, iako ni sam ne znaš koji je kraj tog puta i kako će sve na kraju da izgleda.
- Smisao puta je da se hoda?
- Sigurno. Ako razmišljaš samo o cilju, sav ćeš se pretvoriti u njega, nećeš doživeti put. Nema preciznog odgovora, koliko god da je zastrašujuće i obeshrabrujuće, to je dovoljno.
- Šta je pozorište?
- Traganje. Razmena energije, znanja, suza i smeha, razbijanje tabua, prihvatanje sebe, životinje u čoveku, borba Apolona i Dionisa, kontradiktornost, paradoks, život... Sve je to pozorište i još mnogo više od toga.
- Nisi razmišljao o filmu?
- Tokom studija, više sam se družio sa ljudima koji su se opredelili za film i shvatio sam da je moj mozak bliži filmskom nego pozorišnom reditelju, mada ne bih voleo da mi to bude glavna profesija. Kada radite u pozorištu, zatvorite se sa ekipom dva meseca u jednu prostoriju i živite zajedno. Dobro je da postoji ded lajn, jer da ga nema, nikada se ne bi završila nijedna predstava. Film je proračunat, ne dozvoljava kašnjenja, malo je vremena za improvizaciju, brži je zato što se plaća svaki dan snimanja.
- Pozorišna predstava živi i posle premijere?
- Da, predstava metamorfozira zato što se menjaju privatni životi glumaca koji je igraju. “Ukalupljivanje” je drugačije nego što je bilo pre dve godine, mi smo drugačiji. Neke stvari kojima smo se tada smejali, postale su nam tužne, a nekim drugim se smejemo. Mada, volim da ostavim rukopis u onom vremenu u kom je nastao, a o svemu možemo da diskutujemo posle predstave.
- Ukalupljivanje je imalo izvođenje i u Šabačkom pozorištu?
- Jako mi je drago zbog toga. Šabačko pozorište je ozbiljna kuća, sa kvalitetnim ansamblom, otvorena za mlade ljude. Takođe, moji sugrađani su imali priliku ne samo da slušaju, nego i da vide to što radim. Na domaćem terenu je izazovno, mada mi sa ovom predstavom nije bilo stresno, jer se već dugo igra.
Maksim je trenutno na relaciji Beograd-Šabac. Odbranio je diplomski rad, ostali su mu teorijski ispiti koje namerava da položi do oktobra. Bio je misteriozan kad smo ga pitali za buduće projekte, a mladim Šapčanima (mada je važeća i za odrasle) poručio je da budu otvoreni za različitosti, da upoznaju i osluškuju druge ljude, da veruju i vole.
- Volim ljude i mislim da u svakom čoveku, kakav god da je, uvek ima nešto dobro. Ne znam kako bih bez te vere.
UKALUPLjIVANjE
“Hteo sam da problematiku, koju sam formulisao kao mitomanski patriotizam, posmatram na drugačiji način, da jednom ispadnemo kukavice i preživimo, da ne budemo heroji i da ginemo, jer, sve nas je manje. Srbin koji je umro, dobija priliku da se vrati u život da bi ispravio tri greške koje je napravio prema svojoj porodici i, ukoliko uspe, Srbija će pobediti Nemačku u fudbalskoj utakmici. On ne primećuje da su mnogo bitnije greške koje je pravio ludo zaslepljen fudbalom, koji je, čini mi se, zamena za legitiman rat. Glavni junak predstave, Draško, lične propuste nadoknađuje tuđim uspesima. To je ono što nam se dešava sa Novakom Đokovićem. Predstava je napisana u formi antičke tragedije, što sam donekle ispoštovao, ali sam je režirao u žanru kabarea, zbog odnosa sa publikom i slobode izraza. U toj formi, ekipa ima pravo da prekine predstavu i da kaže nešto privatno.”
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa