10. oktobar 2019.10. okt 2019.
Šta bi moje dete reklo da objavim ovo?
Katarina Jovanović - psiholog, porodični savetnik, master NLP

Šta bi moje dete reklo da objavim ovo?

„Psihološki i jezički, zanimljiv je spoj prideva i imenice „virtuelna realnost“... Pridev „virtuelan“ između ostalog, znači - nestvaran, zamišljen... Kad bismo doslovno preveli ovaj izraz na srpski dobili bismo „nestvarnu stvarnost“. Zvuči besmisleno, a ipak nije“
Era informatike ispunila je neke snove, uspostavila kontakte među razdvojenima, dala nadu, mogućnost da izgradimo život koji inače (ne) živimo i nametnemo drugima sebe kao primer. Sledeći zadovoljstvo kao vodilju, uvlačimo, bez pitanja i razmišljanja one nama drage u virtuelnu dimenziju. Informacije o svojim aktivnostima, navikama, životu, ali i svojih najbližih nemilice puštamo u etar, ne razmišljajući o eventualnim posledicama. Internet i društvene mreže svakako da imaju i pozitivne strane, sve dok ih koristimo umereno na pravi način, uživajući u stvarnom svetu, više nego imaginarnom. Ipak, ravnotežu je često teško održati kada birate između onoga što zaista jeste i onoga što želite da budete, a samo jedan lajk vas deli od idealne slike (sebe) koju prezentujete drugima. Rođenje, prva reč, korak, osmeh, polazak u vrtić, školu, sportske aktivnosti, izleti, porodični ručak, svaki trenutak života deteta, zabeležen objektivom kamere mobilnog telefona roditelja, i objavljen na nekoj od društvenih mreža, jer ako nije bilo „onlajn“, kao da se nije ni dogodilo. O aktuelnoj temi za „Glas Podrinja“ govori Katarina Jovanović - psiholog, porodični savetnik, master NLP.
Društvene mreže su odavno deo naše svakodnevice, ali sve češće se događa postaju prioritet i da zbog virtuelnog sveta zapostavljamo stvarni. Koliko smo svesni da postajemo zavisnici?
- Psihološki, pa i jezički, jako mi je zanimljiv spoj prideva i imenice „virtuelna realnost“... Pridev „virtuelan“ između ostalog, znači - nestvaran, zamišljen... Kad bismo bukvalno preveli ovaj izraz na srpski dobili bismo „nestvarnu stvarnost“. Zvuči besmisleno, a ipak nije. Ako stavite na sebe one VR stvarčice koje vas vode na, na primer, ludačku vožnju rolerkosterom, reakcija vašeg mozga i tela biće više nego stvarna, iako znate da sedite u bezbednoj fotelji. E sad, te stvarčice su i smišljene da nas odvedu tamo gde zaista nismo bili i da iskusimo nešto što, zapravo, nismo iskusili - na primer, da prošetamo Tvrđavom onakvom kakva je nekad bila. Ne znam kako vi, ali rado bih prošetala Tvrđavom iz prošlosti, skoknula do svemira, ili malo bliže, do nekog magičnog ostrva... S druge strane, društvene mreže koristimo po sopstvenom nahođenju. Većina korisnika će vam reći da žele da budu povezani sa ljudima, da budu „u toku“, a to zahteva priličan broj svakodnevnih interakcija. Ne znam da li su ljudi toga svesni, ali „šetnja“ društvenim mrežama provocira lučenje dopamina, jedne fine prirodne hemikalije koja izaziva osećaj zadovoljstva, sa praktično nula uloženog truda. I onda nam to neurološko uzbuđenje nedostaje, pa ga ponavljamo... Ne znam koji su medicinski kriterijumi za tu vrstu zavisnosti, ali ne bi bilo loše sabrati minutažu provedenu „onlajn“ pa proveriti šta ste za to vreme mogli uraditi u neposrednom kontaktu sa istinski dragim ljudima.
Biti roditelj je velika radost, ali i odgovornost. Ipak, primetno je da je sve više "Fejsbuk, Instagram" mama koje svaki segment odgajanja deteta žele da podele sa prijateljima na društvenim mrežama. Šta se zapravo "krije" iza te potrebe?
- Mislim da ćete se složiti sa mnom da nisu sve mame, a ni tate, iste. Ima roditelja koji dosledno sa svojim „prijateljima“ i „pratiocima“ dele radosne, posebne momente roditeljstva - prvi rođendan, zubić, plivanje, polazak u školu..., ali bez mnogo halabuke i skoro sasvim „bez šminke“ ili, da budem u kontekstu - „bez filtera“; jednostavno su radosni, a radost je divna emocija koja je još lepša i veća kada se deli. Međutim, ima i onih koji ekscesivno „kače“ sve i svašta... Možda mi najteže padnu objave tipa „zar ne vidite kako smo sjajni roditelji...“. Skloni smo da prokomentarišemo da se ta-i-ta „pravi važna“ zato što, ne znam - njeno dete jede samo organsku, kod kuće spremljenu hranu, ili zato što je dete vodila u Diznilend, ili upisala u neku školu za genijalce... Problem je, čini mi se, dublji. Većina nas želi uspeh, društveno priznanje, bilo u poslovnom, bilo u privatnom životu i tu ništa nije sporno. Međutim, kada čovek poistovećuje sopstvenu vrednost sa uspehom i društvenim priznanjem onda nije „svoj“, nego pripada drugima. I od njih počinje i da zavisi.
Nova istraživanja pokazuju da su mame koje na društvenim mrežama postavljaju stvari o svojoj deci sklonije depresiji. Da li je to još jedno od mnogobrojnih (ne)potvrđenih istraživanja ili može da bude alarm za najbliže članove porodice?
- Nisam ispratila ta istraživanja, ne znam ko ih je sprovodio i na koji način, ali sama hipoteza nije nelogična. Ako osoba nije povezana sama sa sobom, ako potvrdu traži u drugima, a ta potvrda ne stiže u količinama koje su potrebne (komentari, lajkovi i ostalo...), a pri tom konstantno prati „storije“ i bulji u „fidove“ nekih „savršenih mama“ sa zilion lajkova... Zar je čudno što se onda pojavi osećanje sopstvene neadekvatnosti, anksioznosti, pa i depresija?
Ukoliko je dete od najranijeg uzrasta izloženo javnosti, odrasta u okruženju gde je to prihvatljivo i poželjno, kakvu će sliku izgraditi o sebi i kakav sistem vrednosti? Kakvu poruku šaljemo deci, ako uče posmatrajući roditelje koji dele najintimnije sa virtuelnim prijateljima?
- Hteli mi to ili ne, vreme brzo prolazi i naši će klinci dograbiti pametne aparate i napraviti svoje naloge dok si rekao „instagram“... Iz mog profesionalnog iskustva govorim, devojčice svoje naloge na Instagramu kreiraju još u mlađim razredima osnovne škole, dečaci malkice kasnije. U tim godinama nemaju pojma o životu. U adolescenciji ne samo da nemaju mnogo pojma nego još i misle da znaju sve, pritom su u 80-90% slučajeva tehnološki pismeniji od svojih roditelja - eto recepta za pravljenje problema... Moral jeste promenljiva kategorija, kriterijumi prihvatljivog ponašanja se menjaju kroz vreme, ali meni se čini da nismo krenuli u dobrom smeru. Gajimo generaciju nesigurnih mladih ljudi čiji je jedan od najstrašnijih strahova - strah od blama. Sistem vrednosti? Na vrhu hijerarhije vrednosti kod ogromnog broja adolescenata je - status u društvu. Mnogi mladi ljudi bi do „instagram elite“ (mnoooogo veći broj pratilaca nego „zapraćenih“) da stignu prečicom - preteranim eksponiranjem u bilo kom smislu. Ako pritom izostane i glavni filter, onaj porodični, može da se desi da dete objavi bukvalno bilo šta, samo da bi obezbedilo svojih pet minuta slave. Bilo bi korisno da deca u glavi imaju kočnicu: šta bi moji roditelji rekli da ovo objavim? A neće je imati ako je nemaju ni roditelji, ako nemaju jasan stav o tome šta se objavljuje a šta ne.
Za posmatrača postoji opcija da ne vidi objavu prijatelja. To je samo delimično rešenje, ne vidimo, ali prijatelj nastavlja da deli svoj život na društvenoj mreži. Da li treba da ukažemo na "problem" ili ne?
- Mislite da li treba da skrenemo pažnju prijatelju da preteruje? Rekla bih da to zavisi od kvaliteta vašeg odnosa sa prijateljem. Ne mislim naravno na „onlajn“ odnos, nego na onaj neposredni... Ako vam je prijatelj bitan, a vaš odnos kvalitetan, verovatno ćete naći načina da mu skrenete pažnju na „preterivanje“, a verovatno ćete znati i odakle to preterivanje dolazi... Ako prijatelj postoji samo „onlajn“... Postoji velika šansa da će vaš komentar prosto otpisati na zavist... Ono što svakako možete je da uskratite svoje odobravanje, odnosno da ne reagujete na objave na bilo koji način.
Često navodimo da su majke aktivnije na društvenim mrežama. Može li se govoriti o nekom ponašanju koje je karakteristično za očeve?
- Nisam neki ekspert po tom pitanju, jer ne provodim mnogo vremena na društvenim mrežama. Ono što sam primetila je da tate vole medalje, diplome i slične takmičarske stvari...
Da li su roditelji svesni opasnosti i posledica objavljivanja sadržaja na kojima su deca (fotografije, snimci)? Ne govorimo samo o meri u kojoj to čine, nego i o bezbednosti.
- Nisam sigurna. Nekad mi se čini da naivno verujemo da od „belog sveta“ možemo da uzmemo samo dobre stvari, a da će nas one loše zaobići, da se to loše „ovde ne dešava“, ili da bar „neće meni“. Mi, odrasli, smo - bar bi trebalo da budemo - iskusniji i mudriji, ali deca su generalno, tehnološki pismenija od nas. Ne znam zašto bismo o bezbednosti na društvenim mrežama držali lekcije samo deci? Kako ćemo ih naučiti da se čuvaju, ako se ni mi ne čuvamo?

M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa