25. april 2019.25. apr 2019.
Foto: Kurir

Foto: Kurir

MILOVAN STEPANDIĆ STEPI

SINONIM ZA ŠABAČKU KOŠARKU

Košarku voleo i živeo je 24 sata. Nezaboravna IVA. Vremena se menjaju. Pristup „čvrste ruke“. Prezadovoljan karijerom, ne žali za bilo čime. Teško bez Šapca. Pogrešan pristup u školama košarke. Publika najveći uspeh
Ukoliko bi igrali igru asocijacija i smišljali pojmove koji bi vodili do konačnog rešenja ŠABAČKA KOŠARKA, glavni putokaz bilo bi ime MILOVAN STEPANDIĆ. Nema zbora, on je glavni lik priče o uspesima ovdašnje „koše“, ali je ostavio trag i u mnogim drugim klubovima gde je radio. U tom „tragu“ su „stepijevo“ košarkaško znanje, posvećenost, dok je srce uvek ostajalo u rodnom gradu, ma gde ga je “surovi” profesionalizam vodio. Imena kojima je dirigovao sa klupe govore o kvalitetu i stručnosti.
- Bio sam „tanak“ kao igrač, svestan sam toga, nisam hteo da se samozavaravam. Ipak, košarku sam mnogo voleo, bila mi je više od sporta i hteo sam da ostanem u njoj, trenerski poziv se nametnuo. Osvrnem se često na decenije u košarci, na klupi i prezadovoljan sam ostvarenim - počinje Milovan Stepandić.
U odredbama ugovora obaveze trenera se uglavnom završavaju na treninzima i utakmicama, međutim ljudi košarke deliće sporta susreću u snovima, dok između jave i košarke stoji znak jednakosti.
- Kao trener sam težio da znam sve igrače u Srbiji. Ne mislim da je to fanatizam, već uslov koji od nas zahteva poziv koji smo odabrali. Sećam se kada su me jednom zvali iz Crne Gore i rekli kako imaju igrača, po njihovim epitetima, gotovo za NBA ligu. Kada su završili sa pohvalama, samo sam rekao: „Ne treba, bio je na probi u Čačku, a u Crnoj Gori je udario trenera“. Razgovor smo završili u njihovom čudu kako ja to znam.
Pri pregovorima sa timovima, Milovan Stepandić je imao jedan uslov svih uslova. Jedno DA je otvaralo vrata za druge detalje saradnje, a sve što nije jasna potvrdna reč, označavala je kraj pregovora.
-Prvi, uslov svih uslova, bio je apsolutna vlast nad ekipom. Za uzvrat sam nudio apsolutnu odgovornost za rezultate. Nisam voleo da krivim druge za neuspeh, nisam voleo „alibi“ pristup. Uvek sam govorio igračima da me poslušaju, urade šta tražim od njih i uspeh će biti njihov ukoliko uspe, a ako ne, krivica ide na moj račun.
U karijeri je ostvario značajne uspehe, ali uvek je sebe video kao trenera koji pravi igrače, trener stvaralac više nego trener brzog rezultata.
- Kada sam vodio FMP, ja sam Lazića i Milutinovića selektirao u prvi tim. Teodosića sam imao u ekipi, znao sam koliko može, hteo sam da ga motivišem i bio mi je drugi plej u prvom delu sezone, a kada sam video da je sazreo pružio sam mu priliku i znamo gde je sada. Ercega i Savanovića sam ja oživeo, kada je delovalo da su „izgubljeni“, verovao sam da imaju vrhunske domete. Mislim da Mišel Lazarević nije ostvario svoj pun potencijal, odlazak u Partizan mu je štetio, a imao je neslućene mogućnosti. Radio sam sa velikim talentima kao što su Srđan Đurić, igrač koji je osvajao titule, Negovanovićem, jednim od najboljih „industrijskih“ bekova u Srbiji. Grušanović je najbolji igrač kojeg sam trenirao. Zamerali su mi kada sam bio protiv njegovog odlaska iz Šapca. Otišao je u IMT i dobio nadimak „Batistuta“, zato što je davao dva koša po utakmici. Nije se snašao, trener nije znao kako da iskoristi njegov kvalitet i znanje.
Stepijevo ime je upisano u svakom velikom koraku šabačke košarke. Put od Srpske lige do najvišeg ranga ispunjen je borbama, problemima i neverovatnom energijom koja je nadvladavala svaki izazov.
-Šabac, Valjevo, Priština su područja sa niskim ljudima, to je statistika u bivšoj Jugoslaviji, dok su Trebinje i Cetinje davali visoke. Nedostatak visokih igrača je mučio Šabac i na našim počecima. Bojim se da bi to uskoro moglo da sačeka i Srbiju. Mi smo povukli Dejana Petrovića iz Osečine, Moka Janković vratili iz Kule i polako selektirali tim. Osetio sam da dolazi vreme profesionalizma i insistirao sam na posvećenosti. Šabac je sportski grad i velika je konkurencija među sportovima oduvek. Košarka kao sport bez velike tradicije, prinuđena da se bori za svoje „mesto pod suncem“. Neko vreme je adresa košarkaškog kluba bila u mojoj kući. Đorđe Rašić je izvanredan košarkaš i Metaloplastika je duplom stipendijom njega privolela rukometu. Nekada sam morao da budem drzak kako bih odbranio košarku. Sećam se da sam jednom isterao zaposlenog u hali „Zorka“ koji je insistirao da ranije završimo trening, zbog narednog. Dugo smo se probijali. Tri sezone smo u Srpskoj ligi bili na korak od višeg ranga, ali ne i u njemu, morali smo da se probijamo, no kada smo uspeli, išli smo do kraja.
Šabačka IVA je nešto posebno i košarkaški slavne 90-te za Šabac.
-Pobeđivali smo najveće, pobeđivali kvalitetnije, bogatije, a najveći hendikep za nas je bilo što nismo mogli da igramo u Hali „Zorka“. Bila bi i ona mala da primi sve zainteresovane navijače, dok u Gimnaziji je neretko i početak meča bio upitan zbog prevelikog interesovanja ljudi. Jedne sezone smo mogli i trebali da budemo prvi na kraju regularnog dela. Prvo mesto nam je izmaklo kada nas je mnogo oštetio sudija Jovanović u utakmici u Železniku. Verovatno da u plej ofu ne bi mogli do titule iz mnogo razloga, ali smo bili konkurentni svima.
U periodu amaterizma, kao i danas, školu i sport, odnosno uspeh na oba polja je teško ostvariv zadatak, ali nije nedostižan, posebno kada je želja jaka. Popularni „Stepi“ uvek ističe želju kod svojih igrača i „hemiju“ u ekipama koje je predvodio.
- Ponosam sam kada vidim da su moji bivši igrači sudije, advokati, uspešni, cenjeni ljudi. Sport je zahtevan, iziskuje mnogo, a ume da bude surov i jedna povreda, neki loš splet okolnosti, mogu preseći karijeru u začetku i onda dođete u situaciju da niste ni sportista profesionalni, ni ostvaren čovek. Od sebe sam zahtevao iskrenost prema sebi i drugima. Uvek bih govorio roditeljima da li je dete zaista potencijal za profesionalni sportski život ili ne, otvoreno. Isto i sa igračima. Mnogi su se ljutili na mene, to znam, no nisam odstupao od tog principa.
Bez materijalne podloge nema velikih rezultata. jeste neophodan, ali ne i dovoljan preduslov.
- Nažalost, nema više ljudi koji žele da ulože ozbiljno u košarku i da budu strpljivi čekujući rezultate. Ipak, nije samo do finansija, već i do entuzijama i energije. Želja je jača od svega i kada vas ona nosi, onda i ono što deluje nemoguće je moguće. Igračima nikada nisam govorio da je košarka sve, pružao sam podršku i umeo da budem neskriveno ljut kada ne polože ispit, kada zapostave školu. Sve je u organizaciji vremena i posvećenom pristupu, ko ne može svoje vreme da organizuje, kako će organizovati igru, kako će razumeti zahteve, kako će igrati koncentrisano.
Odlazeće godine u koferu ponesu i svoja obeležja kojih nismo svesni dok ne počnu da nedostaju. Ostaju na tom peronu jaza među generacijama, u žalu starijih i nerazumevanju mlađih.
- Uvek sam govorio da se igrač stvara leti, van sezone i priprema, na basketu, a toga više nema. Ne treba košarkaš da igra basket u slobodno vreme, jer mu je to obaveza, već zato što voli, a kroz kvalitetnu razonodu unapređuje sebe kao igrača. Bogatstvo Šapca je vreme u kojem izgubite jednu partiju i idete kući, jer nema šanse da ponovo taj dan dođete na red, danas se mladi na basket okupljaju retko i to uz pozive, molbe da bi ih bilo dovoljno. Bio sam sudija na finalu školskog prvenstva, Gimnazija i Tehnička škola su igrale pred 3.000 ljudi,
Kao čovek sporta, podržava svaku mogućnost da se deca bave sportom. Ipak, imperativi vremena i drugi uslovi urušavaju suštinu škola sporta.
- Svaka škola sporta je dobra u biti, svako ko daje mogućnost deci da treniraju nešto, da se bave sportom. Ipak, čemu škola košarke gde se skupljaju sredstva za putovanja, gde kada nema prevoza, čiji otac obezbedi prevoz, njegovo dete mora da igra. Ne krivim trenere, razumem ih, od nečega moraju da žive, ali to jednostavno ne daje suštinski rezultat. Igrač se stvara od kadetske kategorije, stvara u smislu oblikovanja, usmeravanja. Ukoliko već u pionirskim selekcijama rezultat bude primaran, onda u godinama kada izlaze iz mlađih kategorija i postaju seniori, oni nisu obučeni, ne znaju košarkašku azbuku i limitirani su za ozbiljniji napredak. Niti mogu mnogo napred, niti vreme mogu vratiti. Ponekad mi izgleda da su roditelji zainteresovaniji od dece za njihov uspeh i rad, treneri „potpiruju“ njihove ambicije, ali kada kod dece nema želje, već na trening gledaju kao nešto na šta su prisiljeni, male su šasne...
Mogao je da se oproba u inostranstvu, ali...
- Nisu to bile basnoslovne ponude, ali su su svakako iz kategorije odličnih. Ne znam koliko bi mi značilo u karijeri, ali ne žalim što sam ih odbio. Nisam mogao bez moje porodice, bez mog Šapca. Radio sam van grada, ali sam uvek bio angažovan tamo odakle mogu brzo do kuće i najomiljenijeg mesta na svetu.
Zato i najveće uspehe ne meri težinom metala od kojih su sazdani medalje i trofeji.
- Poštovanje u sredinama gde sam radio i poseta publike su najveća blaga moje karijere. Ponosan sam na veliko interesovanje u Šapcu na svakoj utakmici, ponosan sam na rekord „Spensa“ kada smo, dok sam bio trener „Vojvodine“, igrali protiv „Partizana“ pred 9.500 ljudi. Izgubili smo u produžetku u fenomenalnoj utakmici. Naježim se u pozitivnom smislu kada se prisetim ulaska u dvoranu u Čačku, gradu košarke, kada čitava dvorana ustane i aplaudira.
BIOGRAFIJA
Milovan Stepandić rođen je 18. decembra 1954. U Šapcu. Trenersku karijeru je započeo u mlađim kategorijama „Mačve“ 1977. godine, a potom radio u Šapcu (OKK Šabac, Zorka, Iva), Osijeku (KK „Slavonija“), Podgorici (Budućnost), Čačku (Borac), Novom Sadu (Vojvodina), Vršcu (Svislajon), Beogradu (Lavovi 063, FMP, OKK Beograd) i Valjevu (Metalac).

ŠABAČKA KOŠARKA DANAS
Uspomene su jake, nadživeće mnoge generacije, posebno kada sadašnjost zaboli.
-Muška košarka je na najnižem nivou i nema nastavka puta, već krenuti gotovo od početka. Uveren sam da je jedan klub put, uz ozbiljne mlađe kategorije. Treba graditi svoju bazu iz koje će biti stvarani prvotimci, ali studiozno, postepeno, bez žurbe i pritiska. Često sa mnogo entuzijazma sednem da gledam Crvenu Zvezdu ili Partizan i izgubim volju kada vidim šest stranaca u ekipi. Naravno, ABA liga zahteva takav sastav da bi se postigao rezultat, ali onda možemo postaviti pitanje gde to vodi i koji je interes naše košarke u tome. Moramo u Šapcu postaviti jasne ciljeve. Šta želimo i kako. Hoćemo Prvu ligu? Rešenje su četiri visoka igrača koje moramo dovesti sa strane, eto brzo boljih rezultata, a to košta, uz to nema dugoročnu održivost. Možda nismo svesni, no postoji i problem infrastrukture. Sada nema besplatnih prostora za trening i taj imperativ ponovo vraća priču na škole košarke i pristupa koji se neguje, baš zbog finansija. Zakasnite sa uplatom i čija je sala samo vas obavesti da više nema treninga.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa