21. januar 2021.21. jan 2021.
Snagu daju oporavljeni pacijenti
ANESTEZIOLOZI U RESPIRATORNOJ JEDINICI OPŠTE BOLNICE

Snagu daju oporavljeni pacijenti

Od 4. novembra oni nisu imali ni dan odmora. Slike patnje pacijenata medicinsko osoblje nosi sa sobom i kada odu sa posla. Najemotivnije dožive kada umre mlad pacijent ili kada u jednom danu moraju da intubiraju njih nekoliko
Respiratorna jedinica Opšte bolnice “Dr Laza K. Lazarević” utočište je za najteže obolele kovid pacijente. Mnogi od njih nisu dobili ovu bitku. Prvi pacijent je u jedinicu primljen 25. marta. Od početka novembra više od 100 pacijenata je ušlo u jedinicu, a oko polovine njih je vraćeno na odeljenje kada im se popravila klinička slika.

Trenutno je u respiratornoj jedinici 15 pacijenata. Najviše ih je bilo 17. Najteži od njih su intubirani, dok se ostali nalaze na neinvazivnoj ventilaciji. Brigu o njima vodi sedam anesteziologa: dr Mirjana Poledica , dr Bojana Grujić, dr Steva Trifunović. dr Milijana Stefanović, dr Vesna Đokić, dr Branislava Vasić i dr Vanja Vidaković. Pomoć im pruža pet lekara iz Urgentnog prijema: dr Milivoje Dikosavić, dr Isidora Isaković, dr Natalija Mijailović, dr Dejan Maksimović i dr Luka Janković. Tu je i veliki broj sestara, bez koji ovaj sistem ne bi funkcionisao.



Od 4. novembra oni nisu imali ni dan odmora. Posle osmočasovnih smena bacaju infketivnu zaštitnu opremu, tuširaju se i odlaze kući sa nadom da virus neće odneti na sebi svojim porodicama. Neretko se desi da se, dok se spremaju za odlazak kući, dogodi neka hitna situacija i da ponovo moraju da obuku skafandere i vrate se u crvenu zonu.

Pored fizičke iscrpljenosti, ovaj posao sa sobom nosi i veliko emotivno opterećenje. Ono sa čim su se zaposleni na intenzivnoj nezi susreli tokom ovih deset meseci, verovatno ne bi ni za čitav radni vek u redovnim uslovima.

Lekarska i psihološka podrška pacijentima
Pored bolesti, pacijenti koji su smešteni u Opštoj bolnici suočavaju se i sa odvojenošću od najbližih, jer su posete zabranjene. Pacijentima na respiratoru ponekad je teško da sa njima komuniciraju i telefonom.
-Pacijenti su sami na respiratoru, bez fizičke podrške porodice. Iako nije pravilo, dozvoljavamo im upotrebu telefona. Međutim, neki od njih su toliko iscrpljeni da ne mogu ni da pričaju telefonom, ili se zamore već posle nekoliko reči, navodi dr Mirjana Poledica.
-Pored lekarskog dela, pacijentima pružamo i moralnu podršku. Slušamo njihove ispovesti, životne priče... Kada počnu da nam pričaju o tome šta su sve čuli o virusu, znamo da su u fazi kada mogu da idu od nas na odeljenje, kaže dr Jasmina Maksimović.


-Ovo je grana medicine koja i inače ima dodira sa smrću. Međutim, to je sada postalo svakodnevno. Na to ne možemo da se naviknemo, kaže dr Jasmina Maksimović, načelnica anesteziologije.
Šok soba, inače, ima osam postelja, ali nikada pre nije bila puna. Ranije su četiri respiratora bila dovoljna za čitav okrug. Sada ih šabačka bolnica ima 24.

Nijedan dan nije lak, ali neki su ipak teži od drugih. Najemotivnije dožive kada umre mlad pacijent ili kada u jednom danu moraju da intubiraju njih nekoliko


Na respiratorima su dve vrste pacijenata. Oni koji su na neinvazivnoj ventilaciji imaju samo masku i respiratornu potporu za disanje. Intubacija je invazivan metod, gde se pacijentima stavlja tubus.



-Kada je pacijent intubiran glavni problemi su infekcije i sepsa. Zbog toga dokle god možemo pacijente držimo na neinvazivnoj ventilaciji. Međutim, ako se pogoršava njihovo stanje moramo da ih intubiramo, a tu odluku nije lako doneti, kaže dr Mirjana Poledica.

-Ventilacija na respirtoru se radi pomoću mašine. Kiseonik se isporučuje pod pritiskom. To je osnovna razlika od obične kiseoničke maske, dodaje dr Bojana Grujić.

Timski rad
Da bi u respiratornoj jedinici sve funkcionisalo mora postojati odlična komunikacija i saradnja između medicinskog osoblja.
-Ovo je timski rad. Gde jedno stane sledeće produžava. Dobili smo mnogo opreme. Sestre službe anestezije i reanimacije su fantastične. Kada su “normalni” uslovi i dobije se neki uređaj obuka krene od najosnovnijeg, a sada je sve bilo ubrzano i ljudi su se odlično snašli. Kada smo počinjali u martu imali smo četiri respiratora koji su bili od različitih proizvođača. Sada imamo sedam ili osam različitih vrsta i svi oni se znatno razlikuju. Naše sestre su tu nezamenljive jer znaju da rade na respiratoru, ali nam je jako značajna i pomoć sestara sa drugih odeljenja koje su se veoma brzo uklopile, navodi dr Bojana Grujić.


Statistika iz respiratorne jedinice kaže da je najveći broj pacijenata starosti od 40 do 60 godina. Mnogo je više muškaraca, čak pet do šest puta više nego žena, koje uglavnom imaju i bolji ishod lečenja. Ipak, najmlađi pacijent koji je preminuo u ovoj jedinici je žena stara samo 38 godina. Najstariji pacijenti koji su odavde otišli kući stari su 70 i više godine. Najveći broj umrlih je između 60 i 70 godina, a najugroženiji su dijabetičari, gojazni, pacijenti sa srčanim problemima i autoimunim bolestima. Nažalost, ovde je preminuo i jedan pacijent rođen 1976. godine, koji nije imao nijednu pridruženu bolest.

-Mnoge stvari o ovom virusu ćemo tek saznati. Velika napoznanica je još uvek zašto su neki pacijenti toliko prijemčivi za težu kliničku sliku i zbog čega su kod njih tako progresivne promene, kaže dr Mirjana Poledica.

Slike patnje pacijenata medicinsko osoblje nosi sa sobom i kada odu sa posla. Dok razgovaramo smenjuju se emocije. Sećaju se gotovo svakog pacijenta, bilo da se njegovo lečenje uspešno završilo ili da je ishod bio fatalan.

-Teško je biti u tom ambijentu svakog dana. Postoje situacije u kojima ste, uz svu opremu i lekove, nemoćni i sve što radite ne daje rezulate. Ono što nas teši i daje nam snagu da ponovo ujutru dođemo na posao jesu pacijenti kojima smo pomogli i koji su otišli kući i nastavili svoj život, navodi dr Maksimović.

Kažu da ih pacijenti, uprkos zaštitnoj opremi, prepoznaju kada se oporave dovoljno da se vrate na odeljenje. Pozdravljaju ih, a često i traže da pogledaju njihove najnovije rezultate kako bi se konsultovali sa njima, jer su u njih stekli veliko poverenje. Nijedan dan nije lak, ali neki su ipak teži od drugih. Najemotivnije dožive kada umre mlad pacijent ili kada u jednom danu moraju da intubiraju njih nekoliko.

-Protokol je isti za sve pacijente i sa svima postupamo isto. Ipak, upliv emocija je veći kada se radi o nekom mlađem. Teško je doneti i odluku da se neki pacijent intubira, navodi dr Bojana Grujić.

Pored lekarskog dela, pacijentima pružamo i moralnu podršku. Slušamo njihove ispovesti, životne priče... Kada počnu da nam pričaju o tome šta su sve čuli o virusu, znamo da su u fazi kada mogu da idu od nas na odeljenje


-Sa pacijentima imamo svakodnevnu komunikaciju i naravno da nije svejedno kada dođemo u smenu i vidimo da nekog od njih više nema, dodaje dr Poledica.

Doktorke ističu da je strah na početku bio mnogo veći, ali da su se vremenom opustile. Nažalost, kada je pre nekoliko dana umro kolega iz šabačke bolnice, kao i jedan mladi anestezolog iz Beograda, koji pri tom nisu imali nikakve osnovne bolesti, shvatili su da se Kovid može desiti baš svakom.
Velike nada polažu u vakcni i veruju da je to jedini način da se stane na put virusu.
M. MIJAILOVIĆ

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa