Info

10. februar 2022.10. feb 2022.
ŽIVOSLAV ŽIĆA PAVLOVIĆ:   Radi se po čitav dan, i subotom.  To nije lako,  kao što nije lako raditi sa ljudima,  u bilo kom poslu, Foto: "Glas Podrinja"

ŽIVOSLAV ŽIĆA PAVLOVIĆ: Radi se po čitav dan, i subotom. To nije lako, kao što nije lako raditi sa ljudima, u bilo kom poslu, Foto: "Glas Podrinja"

ČUVAR OBUĆARSKOG ZANATA: ŽIVOSLAV ŽIĆA PAVLOVIĆ

Život ide dalje

Nekada su obućari radili po čitav dan, a uveče bi odlazili u kafanicu, ili jedni kod drugih. Jedino što je ostalo isto je radno vreme. I kao učenik, i kao radnik, radio sam od 7 ujutru do 8 ili 9 uveče. Isto kao i sada. Nisam bogat, ali pristojno živim
Živoslav Žića Pavlović, rodom iz Trbosilja na Ceru, jedan je od nekolicine obućara koji danas rade u Šapcu. Obućarskim zanatom bavi se više od pola veka.

Nije oduvek želeo da postane obućar, dogodilo mu se, kaže. Maštao je da proputuje svet. U Šabac je došao po završetku osnovne škole u nameri da završi za automehaničara, položi sve kategorije i radi kao vozač autobusa. Želja za belim svetom bila je toliko jaka da je došao peške iz rodnog Trbosilja u Šabac. Međutim, dogodilo se drugačije, a Žića je naučio lekciju o ljudima koji nikada nije zaboravio.

- Radio sam kod nekog automehaničara na Kamičku od rano ujutru do kasno uveče. Kad je prošlo tri meseca, počeo je, prvo izokola, a onda direktno da mi traži milion dinara da naučim zanat kod njega. Nisam ni znao koliko je to novca, nisam mogao da zamislim. A došao sam pešice iz rodnog sela u Šabac, prešao 37 kilometara. Od čega da platim? I da sam imao, ne bi mi palo na pamet.
Nije to Žiću obeshrabrilo, čak ni ogorčilo. „Život ide dalje“, kaže. Pamti da ga je zet odveo kod njegovog brata od strica, preko puta Stare robne kuće, u dvorište gde je radio obućar Miroslav Vujanić. Tamo je učio i naučio obućarski zanat. Dve godine je radio kao učenik, a potom pet godina kao radnik.

Kada je otvorena Sporstka hala „Zorka“, zaposlio se u magacinu, izdavao je sportsku opremu za rekreaciju radnika, ali nije napustio zanat. Radio je kod kuće, a pošto se „dobar glas daleko čuje“, uvek je imao svoje mušterije. Tako je, radeći dva posla istovremeno, odgajio i iškolovao decu.
Stariji sin, Vlada, završio je elektrotehniku i radi kao komandir smene u Vatrogasnom domu. Mlađi, Mitar, opredelio se za zanat i završio za muškog frizera. Danas radi sa ocem i na njemu se vodi radnja u Đukanovića sokaku.

ŽIĆA PAVLOVIĆ sa sinom Mitrom, Foto: "Glas Podrinja"


Nije oduvek želeo da postane obućar, dogodilo mu se, kaže. Maštao je da proputuje svet


- Kad je „puklo“ radno mesto, posle 28 godina, ostao sam bez stalnog posla. Jedno vreme sam radio kao noćni čuvar u „Melaminu“, a onda sam, pre petnaest godina, odlučio da otvorim radnju. Tri godine sam radio sam, a kad više nisam mogao, razgovarao sam sa decom i mlađi je rekao da hoće da mi pomogne.
Žića se seća da je nekada bilo na desetine obućara u Šapcu i da su svi dobro radili. Nisu samo popravljali, nego i pravili novu obuću, svaki dan od dvadeset do trideset pari. To više niko ne radi.

- Za to je potrebno tri zanata: modelar, herikter i obućar. Heriktera više nema. Znam za jednog koji živi u Dobriću, ali je u penziji.

Nekada su, kaže Žića, ljudi bili bolji, više su radili i lepše družili.
- Danas toga više nema. I ova bolest nas je stigla... Ne znam šta da kažem. Nekada su obućari radili po čitav dan, a uveče bi odlazili u kafanicu, ili jedni kod drugih. Jedino što je ostalo isto je radno vreme. I kao učenik, i kao radnik, radio sam od 7 ujutru do 8 ili 9 uveče. Isto kao i sada. Nisam bogat, ali pristojno živim.

Žića se seća da je nekada bilo na desetine obućara u Šapcu i da su svi dobro radili. Nisu samo popravljali, nego i pravili novu obuću, svaki dan od dvadeset do trideset pari


Od nekolicine obućara u Šapcu, jedan ima radnju tik do njegove. Ne smeta mu. Kaže da svako ima svoje mušterije.

- Dečko koji ima radnju do moje, unuk je mog majstora. Radio je kod mene. Pošto mu je otac mlad umro, pitao me je da radi kod mene. Ja sam razmislio i rekao mu: „Ti ćeš da radiš sa mnom, a ne kod mene, radićemo po pola“. Posle je kupio svoj prostor, a ja sam mu pomogao da otvori radnju.
Mlađi sin Mitar ima 36 godina. Prvo je radio kao frizer, a onda se pridružio ocu. Gledajući ga ceo život kako popravlja obuću, ta odluka je bila logična.

- Radi se po čitav dan, i subotom. To nije lako, kao što nije lako raditi sa ljudima, u bilo kom poslu. Ostaje malo vremena za privatni život. U početku sam ostajao u radnji do sedam uveče, posle toga imao svoje mušterije koje sam šišao do deset. Od kako imam porodicu, to više ne mogu.
Srećom, ima suprugu koja ga razume. I dvoje dece.

Hiljade Šapčana prošlo je kroz njegovu radnju. Sva imena čuva u notesu, a pamti ih po profesijama. Kaže da će raditi dok god bude mogao


Žića nije ostvario dečački san da proputuje ceo svet, ali je zadovoljan. Jednostavan i nasmejan, prihvata život onakvim kakav jeste. Kaže da je u srećno vreme išao u Trst, povremeno putovao u inostranstvo, a leti, sa porodicom, kampovao na moru. Dobar je sa svima koji dolaze kod njega, ljudi ga pamte, ali to ne zloupotrebljava. Kad ide kod lekara, dođe pre čistačice i čeka na red.

Hiljade Šapčana prošlo je kroz njegovu radnju. Sva imena čuva u notesu, a pamti ih po profesijama. Kaže da će raditi dok god bude mogao.

- Kad ne budem mogao da radim, stajaću, da primim posao i predam. A što se tiče mušterija, ako su zadovoljni, neka pričaju svima, ako nisu, samo meni, šali se i zaključuje - Borim se.
Što je stariji, sve više ga vuče rodni kraj. Otac je njemu ostavio nasledstvo u Šapcu, a bratu u Trbosilju. Ode ponekad, leti češće, da poseti brata i obiđe grobove roditelja. Život ide dalje.
M.F.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa