6. februar 2020.6. feb 2020.
Da me ne zaboravi desnica moja
PROJEKAT KULTURA SEĆANjA: PET GODINA KASNIJE

Da me ne zaboravi desnica moja

U septembru 2014. godine, pod pokroviteljstvom grada Šapca, pokrenut je projekat „Kultura sećanja“. Radionice su imale za cilj da mapiraju i obeleže mesta stratišta na kojima su vršene masovne egzekucije tokom Drugog svetskog rata. Danas, više od pet godina kasnije, pitali smo aktivne učesnike Radionice šta je do sada realizovano
Protekle nedelje, 27. januara obeležili smo Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta. To nas je podsetilo na stravične zločine „kaznene ekspedicije“, koji su počinjeni u jesen, 1941. godine, kada je streljano više hiljada civila na području Šapca i okoline. Nakon četiri godine okupacije, u junu četrdeset pete, počela su iskopavanja masovnih grobnica. „Iz „dobro ugažene zemlje, proključala je krv. Tek kasnije počeli su da se pomaljaju mrtvi i unakaženi Mačvani, Pocerci i Šapčani“, pisao je izveštač Glasa Podrinja. Tela žrtava pohranjena su u zajedničku grobnicu na Donjošorskom groblju.
„Svaka, iole poštena karakterologija Srba, ističe istu činjenicu – da kod nas, s vremena na vreme, istorija počinje ispočetka. Ako potiremo tragove, zaboravljajući da je identitet kontinuum, kakvoj budućnosti možemo da se nadamo?“, zapitali smo se u našem napisu u „Glasu Podrinja“, 4. septembra 2014. godine. Tog dana, objavljen je prvi javni poziv za učešće zainteresovanih pojedinaca u projektu, pod pokroviteljstvom grada Šapca, Kultura sećanja. U radionicama su učestvovali vajari, arhitekte, likovni umetnici, svedoci Drugog svetskog rata i građani sa istim ciljem – da se utvrde i obeleže mesta stradanja stanovništva u Drugom svetskom ratu. Danas, više od pet godina kasnije, zapitali smo se šta je od planiranog realizovano.
- Ciljevi koji su postavljeni na samom početku radionice, delimično su ostvareni. Podsetiću, u oktobru 2015. godine otkriven je Spomenik žrtvama Drugog svetskog rata u Šapcu na centralnom gradskom Trgu. Za to vreme urađena je ubikacija lokacija na kojima su vršene masovne egzekucije stanovništva u Šapcu i okolini, koje su zajedno sa neosporno utvrđenim brojem stradalih na tim lokacijama našle mesto u radnoj dokumentaciji radionice Kultura sećanja, koja će ostati kao svedočanstvo i za naredne generacije. Upravo ova dokumentacija koju smo pripremili, osnova je za ostvarenje još jednog cilja radionice, a to je Staza sećanja, koja će, nadam se, biti u narednim godinama i formirana, u skladu sa razvojnim prioritetima grada. Kao idejni, zajednički simbol za obeležavanje svih lokacija u vezi sa Stazom sećanja, izabran je rad dipl.ing.arh. Bojana Alimpića iz Šapca. Jedino se od spomen obeležja u šabačkom naselju Benska bara odustalo, bar u ovom trenutku, kaže istoričar Dejan Živanović, pomoćnik gradonačelnika za kulturno-istorijsko nasleđe.
Zašto nisu obeležena sva mesta stradanja, a posebno u naselju Benska bara? Planirano je, ako nas sećanje dobro služi, da se postavi spomen obeležje na pešačkom ostrvu. Radi se o tome da je "genijalnom" odlukom ondašnje vlasti na mestu stratišta podignuto naselje. Naravno da sada to ne možemo da izmenimo, ali, da li bismo mogli bar nešto da učinimo? Ništa veliko, običnu spomen-ploču, u znak izmirenja sa mrtvima koji su nedužno stradali i kao opomenu da se tako nešto nikada ne ponovi. Narodi koji neguju kulturu sećanja, na mestima stradanja ne podižu naselja, nego parkove.
- Potpuno svestan da mogu biti pogrešno shvaćen, posle ovih pitanja, prvo što mi pada na pamet je Alan Ford. U stvari, mi se pitamo kada je krenulo naopako. Toliko naopako, da više ne znamo kako da ispravimo. Zašto se moralo rušiti toliko lepih kuća u Karađorđevoj da bi smo dobili trg? Zašto je stvorena deponija na najlepšoj lokaciji u gradu? Zašto se preko ostataka neolitskog Šapca i stratišta u Benskoj bari moralo zidati rezidencijalno naselje? Stvarno ne znam. Voleo bih da mi neko objasni. Možda bi se ponešto i ispravilo kad bi imali razvijenu ideju o solidarnosti i povezanosti. Da javni prostori pripadaju svima nama, kao i nasleđe. Ni okolnosti nam nisu išle na ruku u pogledu stvaranja aktivnih građana. Zato aktivnosti grupe volontera okupljenih oko Aleksandre Savatić i radionice „Kultura sećanja“ smatram jednim od najvažnijih događaja, barem od 2000. naovamo. Radi se o promeni paradigme. Drago mi je da sam i sam bio deo te akcije, stvaranja obeležja za sve naše sugrađane koji su na različitim tačkama stradali u gradu tokom okupacije. Kada kažem promena paradigme, mislim na odnos prema stvarnosti. Umesto poslovične sumnjičavosti i ciničnosti, ili pametovanja na raznim društvenim platformama, grupa zanesenjaka je nešto pokrenula i na kraju dovela da logičnog kraja, kaže Igor Marsenić, član Gradskog veća.
Razgovarali smo i sa arhitektom Aleksandrom Savatić, koja je bila pokretač radionice „Kultura sećanja“. Naglasila je da je sve što je urađeno do sada finansirao grad Šabac i da su projekti bili podržani od celokupne zajednice bez obzira na političke pripadnosti i druge podele.
- Na samom početku jesu izvedeni krupni koraci, ali smo još uvek u procesu celokupne realizacije. Pokušavam sebi da objasnim zašto to nije urađeno odmah posle rata i zašto i dalje jedan osnovni civilizacijski čin nailazi na ogromne prepreke. Nadam se da će se to promeniti. U okviru radionice „Kultura sećanja“ data su dva tipa obeležja. Jedno centralno, koje je izvedeno na Trgu šabačkih žrtava i manja koja još nisu realizovana, a koja bi trebala da budu na mestima gde su, prema našim saznanjima, bila mesta masovnih stradanja nedužnog stanovništva. Ovom prilikom bih rekla da se za sada na vrlo tih, ali fokusiran način ipak radi na tome, tako što prijavljujemo projekat za realizaciju ovih obeležja kako Ministarstvu kulture, tako i drugim fondovima, na inicijativu lokalne samouprave, a pre svega Igora Marsenića. Treba da znamo istinu i vreme je da se suočimo sa njom. Zataškavanje i zaborav moraju da prestanu. Verujem da će, iako u etapama, sva mesta vremenom biti obeležena.
Verujemo i mi. I nadamo se. Jevrejski narod sa pažnjom brine o svakoj svojoj žrtvi, a potraga za stradalima traje dok svako ime ne bude pronađeno i zabeleženo. Ispred kuća gde su živeli, ili mesta na kojima je postojala kuća, postavlja se „kamen spoticanja“ sa imenima ljudi koji su stradali. Jer, „ako tebe zaboravim Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“.

Pozivamo sve sugrađane koji imaju informacije, ili dokumentaciju u vezi sa mestima stratišta da kontaktiraju nekoga od naših sagovornika, ili dođu u prostorije „Glasa Podrinja“, Kneza Lazara 1.


Cilj radionice „Kultura sećanja“ je rekonstruisanje toponima sećanja, odnosno, mesta koja nisu obeležena na teritoriji grada gde su bila stratišta lokalnog stanovništva i stanovnika regiona i drugih evropskih zemalja i to: Mesta konc. logora u Šapcu; Spomenik u Benskoj bari; Spomenik na Trgu Šabačkih Žrtava; Jedinstveno spomen obeležje koje bi bilo postavljeno na mestima stradanja u Zabranu, Dumači, Benskoj bari, Pastuvskoj stanici i ostalim; Formiranje „Staze Sećanja“ sa svom potrebnom uličnom signalizacijom; Osmišljavanje jedinstvenog simbola/znaka koji bi se nalazio na svim lokalitetima i uličnoj signalizaciji.


MAPA U DIGITALNOJ FORMI
„Danas, kada znamo da je dobar deo lokacija na kojima su vršene masovne egzekucije u Šapcu i okolini prilično udaljen od mesta na kojima ljudi žive, a samim tim ih je teško i održavati, mislim da ne bi bilo loše obeležiti ih na neki drugi način. Moj predlog bi trenutno išao u pravcu pravljenja određene mape u digitalnom obliku, koja bi omogućila pristup širokom krugu publike (putem interneta, društvenih mreža itd), ali i koja bi ostvarila onu primarnu funkciju koju smo radionicom ,,Kultura sećanja" hteli da postignemo, a to je sprečavanje zaborava o događajima iz Drugog svetskog rata i stradanju ovdašnjeg naroda u tom sukobu.


HIPERINFLACIJA STRATIŠTA
„Svi naši gradovi su teško stradali tokom vekova. Osvajani, pa oslobađani u beskraj. Verovatno bi svaka tačka mogla da bude mesto stradanja. Zato nisam sklon ideji da baš svaku lokaciju obeležimo. Ubeđen sam da bi to izazvalo pravu hiperinflaciju stratišta, što bi na kraju dovelo do obesmišljavanja nečije žrtve. Put u pakao popločan je dobrim namerama. Zbog toga verujem da kao zajednica imamo još jedan važan zadatak, a to je da obeležimo memorijalom lokaciju koncentracionog logora na Savi.“
(Igor Marsenić, član Gradskog veća)
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa