Info

11. novembar 2021.11. nov 2021.
Tajne, sumnja, sećanje
Sedam decenija od železničke nesreće

Tajne, sumnja, sećanje

Sumnje u broj žrtava, slutnja u isceniranost događaja, zabrana pominjanja. Sličan događaj nekoliko meseci ranije. Strah traje i danas kod preživelih vinovnika. Petog dana novembra uveče, pre tačno sedam decenija, 1951. godine, krenuo je iz Beograda ka Zagrebu voz čije krajnje odredište beše Bakar, mesto u Istri odakle je sledio transport do ozloglašenog zatvora na Golom otoku
Pre 70 godina dogodila se teška saobraćajna nesreća iza koje je ostalo kratako saopštenje i mnogo nepoznatih, sumnji, slutnji. Među stradalima je bio i Šapčanin, čiji je sin svratio do naše redakcije sa molbom da se „u pero“ seti događaja o kojima gotovo niko ne zna ništa.

Petog dana novembra uveče, pre tačno sedam decenija, 1951. godine, krenuo je iz Beograda ka Zagrebu voz čije krajnje odredište beše Bakar, mesto u Istri odakle je sledio transport do ozloglašenog zatvora na Golom otoku. Prevozio je devetu grupu srpskih zatvorenika na pomenutu lokaciju. Prema navodima iz knjige „Goli otok“ Dragoslava Mihailovića gde su skupljena svedočenja vinovnika, pola sata posle ponoći kompozicija je zastala na čvorištu u Vinkovcima. Nije bio poznat razlog, tek deset minuta kasnije prvi deo kompozicije je otišao iz stanice, ustupajući mesto drugom delu. Iznenada, sa zadnje strane na četiri vagona kompozicije koja je stajala naleteo je voz iz Beograda „slistivši“ četiri vagona. Među stradalim putnicima bio je i naš sugrađanin Lazar Babić.

Lazar Babić, Foto: Privatna arhiva


-To je od trenutka kada se dogodilo postalo zabranjena tema o kojoj se nije pisalo ništa. Osim kratkog članka, više ništa. U tom izveštaju se pominje 17 žrtava, Dragoslav Mihailović pominje 40 u svojoj knjizi, a meni je Ljubiša Simić, predsednik udruženja „Goli otok“ iz Lazarevca govorio kako je život izgubilo 120 ljudi – ističe njegov sin Dušan Babić.

Dušan Babić, Foto: Privatna arhiva


List „Borba“ narednog dana, 7. novembra, prenosi vest Tanjuga, odnosno saopštenje Direkcije jugoslovenskih železnica gde se navodi kako je ...voz 602 naleteo na voz IV drugi deo. Istovremeno je izlazio iz stanice Vinkovci teretni voz 55 koji je u to vreme prolazio pored signala, tako da su poštanska kola voza 602, usled udara na voz IV drugi deo, udarila bočni voz 55 i raskinula ga, kojom prilikom je izbačeno pet kola iz voza 55. U istom članku se kao krivac navodi otpravnik vozova na stanici Trifun Šavišić. U bilansu saopštenje navodi 17 stradalih, 19 teško, a 13 lakše povređenih.

Nabrajajući imena za deset poginulih se navode zanimanja, dok su sedam bez bilo kakve druge odrednice, niti u smislu profesije, niti zbog čega su se nalazili u vozu. Članak je okončan rečenicom da Komisija JŽ i narodne vlasti na licu mesta dalje ispituje uzroke nesreće.

-Više se ni rečju nije pomenula ta nesreća, nisam došao u posed bilo kakvog dokumenta, zapisnika, bilo čega. Bio sam onda još dete, znam da su očevo telo isporučili u limenom kovčegu, obezglavljeno. Majku sam pitao jednom prilikom kako ga je prepoznala, rekla je „po čarapama“, a jasno da su mnogi mogli imati iste čarape. Sumnja me opterećuje i nisam siguran da je uopšte otac dopremljen nama.
Slutnje o isceniranoj nesreći probudilo je kasnije saznanje o sličnom udesu nekoliko meseci ranije u Sremu.

Prema navodima iz knjige „Goli otok“ Dragoslava Mihailovića gde su skupljena svedočenja vinovnika, pola sata posle ponoći kompozicija je zastala na čvorištu u Vinkovcima


-Dragoslav Mihailović u „Golom Otoku“ navodi svedočenje dr Milice Stevanović iz Inđije, sestričkinja Dimitrije Ličena, građevinskog inženjera uhapšenog u Sarajevu zbog podrške Informbirou. On se nalazio u grupi intelektualaca osuđenih na izdržavanje kazne u Zenici. Više od 30 njih je stradalo u nesreći koja se dogodila 28. aprila 1951. Američki list „Njujork herald tribjun“ navela je ona, pisao je 6. maja iste godine o ovom udesu kao isceniranoj nesreći.

Čak i ako kompletna istina nikada ne bude otkrivena, vredi sačuvati sećanje na događaj


Mnogo nepoznatih stvari je ostalo po pitanju tragedije u Vinkovcima, ističe Babić, a strah nije bio, već je još uvek izuzetno jak kod preživelih. Priče koje su isticane tajno samo su podgrevale slutnje.
-Govorilo se da su oni povređeni likvidirani, nisu vođeni u bolnicu, pretpostavljam zato što su uhapšeni kao državni neprijatelji, infobirovci ili na drugi način „zaverenici“ protiv države. Moj kum, koji me je krstio, bio je takođe u vozu, nikada nije želeo da govori o tome, molio je majku i mene da ga ne pitamo ništa. Oca sam rehabilitovao 2017. godine. U procesu rehabilitacije sam tražio svedoke iz voza, našao sam ih na više lokacija u Srbiji i nijedan nije bio raspoložen da se seti toga. Pomenuti Ljubiša Simić pomogao mi je da nađem jednog svedoka. Kada je doneta presuda, želeo sam da ga u znak zahvalnosti odvedem na ručak. Nije dolazilo u obzir, samo je tražio put do autobuske stanice i Beograda. Rekao mi je: „Ti ne možeš da shvatiš koliko smo mi još uvek u strahu.“

Čak i ako kompletna istina nikada ne bude otkrivena, vredi sačuvati sećanje na događaj.
-Čak su i zvaničnici priznali kako je mnogo nevinih ljudi odvedeno, bar 70%. Njima nije suđeno, hapšeni su po prijavi, bez osnove, proglašeni su državnim neprijateljima, no to su lične borbe koje vode članovi porodica. Moja želja je da se setimo ljudi koji su izgubili život, jer opet kažem, govori se da je u Vinkovcima stradalo 120 ljudi.
D. B.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa