Info

13. jun 2019.13. jun 2019.
Svoj život vidim u hodu i traganju
NEOBIČNI SVET PETRA JOVANOVIĆA

Svoj život vidim u hodu i traganju

Odavno nismo, a ne znamo da li smo ikada, razgovarali sa mladim čovekom kao što je Petar Jovanović. Juče je napunio (tek) devetnaest godina, a njegov vokabular, znanje i maniri prilični su nekom ko je u najboljim (zrelim) godinama. „Nesklad harmonije“, rekli bi pesnici.
Iako je oduvek zainteresovan za likovnu umetnost, koja mu je danas hobi, pre četiri godine „slučajno“ je otkrio fotografiju, koja je postala njegova istinska pasija. Pitali smo ga da li je sklonost ka umetnosti uticaj njegovog starijeg brata Davida, magistra vajarstva o kome smo pisali u više navrata u „Glasu Podrinja“.
- Nije. Osećao sam umetnost u sebi. Naravno, roditelji i brat su moja velika podrška. Kada sam se prvi put susreo sa foto-aparatom, bio sam skeptičan, zato što sam naučen na manuelnu umetnost, snažnije sam je doživljavao i mislio da tu čovek može više da se iskaže kao umetnik. Kroz objektiv foto-aparata video sam eksterni svet takav kakav jeste, a u mojoj glavi je sve bilo drugačije.
- Dakle, tvoj prvi susret sa foto-aparatom bio je odbijajući?
- Bio mi je čudan, nisam ga shvatao, ni doživljavao kao umetnost. Nakon godinu dana, to je počelo da se menja. Imao sam utisak da me konstantno zove eksterni svet. Shvatio sam da foto-aparat beleži trenutak koji se više nikad neće ponoviti. U tome je njegova unikatnost.
- Kada si „uhvatio“ taj trenutak?
- Otišao sam na Savu u vreme poplave, izvadio očev foto-aparat i doživeo prvu satisfakciju. Tada je nastala fotografija, koja je dobila nagradu u Hong Kongu, pre četiri godine. Nazvao sam je Harmonija. Ime je nastalo pre nego što sam je poslao na izložbu koja se zove Harmonija.
- Ovo je trenutak koji mi beležimo rečima. Uhvaćen je. Kao da ti je neko rekao: „Idi tim putem“.
- Svom profesoru Mihajlu Simoviću, koji me je od početka podržao i kome sam mnogo zahvalan, rekao sam da ta fotografija za mene predstavlja harmoniju. Posle mesec dana me je pozvao i rekao da bi bilo dobro da apliciram na konkurs. Pitao sam ga koja je tema u pitanju. „Harmonija“, odgovorio je, „zato te i zovem“. Na tom konkursu, koji broji desetine hiljada ljudi u nekolikim kategorijama, osvojio sam četvrto mesto. Bila je to velika stvar, posebno odnos publike prema fotografiji.
- Opredelio si se za uličnu fotografiju. Zašto?
- Zato što ulična fotografija nastaje u trenutku, vodi te da da nađeš nešto što ni sam ne znaš šta je, ali što ćeš, ako dovoljno tražiš, naći. Dok nisam počeo da radim uličnu fotografiju, nisam gledao prolaznike, a onda sam počeo da zapažam mnogo toga. Shvatio sam da na svim tim ulicama ljudi doživljavaju i teške trenutke, koji su neponovljivi i za njih, a ja sam stranac koji to zauvek beleži. Mi obično bežimo od eksternog sveta, ja sam uradio suprotno, jer mislim da bi trebalo da obratimo pažnju na svet oko sebe, na ljude.

Resursi su u nama
- Dakle, dogodio se trenutak u kome si shvatio da je fotografija umetnost?
- Da, čista umetnost. Kroz puteve koji su bili čudni i spontani, shvatio sam da imam moć editovanja i nadgradnje trenutka koji sam doživeo. U poslednje vreme, privlače me nuklearne, radioaktivne teme, zato što je neobično i nije nešto što radi svako. Tu sam napravio najbolje svoje radove. Fotografija me potpuno ispunjava i ne želim od nje da stvorim poslovnu obavezu. Ima mnogo načina, zaista, vorkerskih načina.
- To je interesantno. Obično čujemo rečenice: „Nema posla“, ili „Plate su male, ali su bar redovne“. Ti dolaziš sa pričom – Posla ima.
- Da, posla ima onoliko koliko čovek teži poslu. Svi resursi su u nama. Samo je pitanje da li smo ih pokrenuli i da li drugi pokreću one resurse koji su nam apslutno nepotrebni.
- To zvuči kao rečenica iz Matriksa, nekog ko razbija, ili zaobilazi sistemske šifre: „Ne moram kao svi, mogu i drugačije“.
- Tako nekako.
- Ne mora sistemski?
- Ništa ne mora sistemski. Može čovek da kreira svoj sistem. Nisam želeo da prihvatim nijedan posao u kome nisam mogao da se ostvarim kao umetnik. Tako sam odlučio i stojim iza toga. Ne želim da radim ono što ne volim.
- Znači, doneo si svoje odluke, ono što hoćeš i nećeš, veoma jasno?
- Tako je. Mesto gde mogu da se iskažem kao umetnik, a da imam i novac i samostalnost, jeste modna industrija. Ona je najfleksibilnija i pruža mi najviše mogućnosti. Tu sada probijam put i siguran sam da ću uspeti, jer imam tu potrebu u sebi. Opet ću raditi sa ljudima, opet stvarati nešto u zajedničkoj kreativnoj energiji. Što se tiče prihoda za život, veoma su pristojni.
- Već sarađuješ sa nekima?
- Imam lepu saradnju sa nekim visoko plasiranim modelima čija imena ne bih pominjao zato što su vezani za svoje kampanje.To su ljudi koji rade u velikim firmama - Versaće, Luj Viton, Dizel...
- Kako si ušao u tu priču?
- Onako kako sam se izborio za to. Niti me je ko savetovao, niti vodio tim putem, niti me je ko čekao. Slao sam redovno svoje fotografije. Nametao sam se i kvalitetom ih kupio.
- To što govoriš, afirmativno je za mlade koji će čitati ovaj tekst. Može neko biti beskrajno talentovan, ali ako sedi kod kuće, nema ništa od toga.
- Tako je. Nisam rekao da su me svi prihvatili, ali sam znao da neko mora da ceni to što radim. Nemoguće je da sam ja jedini koji primećuje kvalitet svojih fotografija.

Kada postoji fokus, energija teče
- Odnedavno si urednik i kreator fotografija Alfa nejšn magazina?
- Da, zahvaljujući divnim ljudima u Alfa projektu, koji su me podržali u želji da radim ono što volim. Alfa magazin je na internacionalnom nivou, na engleskom jeziku, u virtelnoj formi. Baziran je na pozitivi i jedina je stvar koju sam tako koncipirao. Ranije sam uvek insistirao na emociji.
- U poslednje vreme zanima te i video produkcija?
- Zanima me na čudan način. Fotografija može tehnički biti obavljena po standardnim propisima. Isto je i sa filmom. Onda je to previše tehnički posao, a meni je cilj umetnost. Baziran sam na mini klipove, jer izlazim iz fotografije, a želim da živi. Interesantno mi je kad vidim da može da se pomera.
- Imam utisak da je to za tebe fotografija u pokretu?
- Tako je. Izbegavam tekstove, jedino koristim efekte kojima pojačavam emociju. U fotografiji ima dosta nagađanja, mada ja već znam kako će izgledati celina kad je „škljocnem“, dok kod filma ne znam do samog kraja. Kad odradim nešto, ostavim da „odleži“ mesec dana i onda se vratim da vidim šta sam uradio. To je, za sada, na nivou hobistike.
- Imaš li želju za akademskim studijama?
- Da, ali samo jednu. Želeo bih da studiram na Univerzitetu fotografije u Njujorku, koji je najveća svetska škola tog tipa. Amerika je centar fotografije i modelinga.
- Planiraš li da, u zavisnosti kada ti se otvori, ili kada ti otvoriš, živiš u Njujorku?
- Svoj život vidim u hodu i traganju. To sam naučio u fotografiji. Ne bih voleo da se ukorenim, nego da konstantno putujem širom sveta. Za mene nema većeg raja. Siguran sam da ću imati tu mogućnost, jer to je ono ka čemu težim. U Njujorku bih morao da budem duži vremenski period zbog studija. Kada je fotografija u pitanju, prilično sam zaokružen. Probao sam sve, a mogu da radim sa portretima, uličnu, modnu i arhitektonsku fotografiju, koja mi je zanimljiva, ali mi je emotivno manjkava.
- Tebi je najvažnije da budeš emotivno ispunjen?
- Da. Vizuelac sam, volim da vidim, čak i da kinestetički osetim. Taj kinestetički deo me je odveo u teksturu, a vizuelni u portret. Moja želja je da stvorim fotografije koje već imam u glavi. Treba samo da ih pronađem. U jednom periodu, poželeo sam da od sebe napravim spravu sa kojom mogu da radim i napravio sam ogromne serije autoportreta koje su uspele u javnosti i na konkursima. Stalno sam dobijao ponude da radim kao model, a čak i sada imam dilemu da li da krenem tim putem.
- Ali, tako bi mogao da izgubiš svoj put?
- Držim se devize da ništa fokus ne sme da mi pomera. Where focus goes, energy flows. Gde je fokus, energija teče.
Petar Jovanović za nas je neobično prijatno iznenađenje. Verujemo da smo svi mi autentična bića, ali da je najviše onih koji se, iz straha ili nemoći, priklone većini. Petar bira drugačije. Da bude svoj.
VARIJACIJE
„Kada nešto fotografišem, odnesem kući i danima gledam i proveravam. Tu ima i sukoba. Ako ima čudnu poruku, mogu čudno da se osećam. Osećanja uvek variraju, ali je bitno je da su tu. Ako jesu, onda je fotografija uspela.“

IZLOŽBE I NAGRADE
Četiri privremene postavke fotografije u SKC-u u Beogradu.
Pohvala na Republičkom takmičenju u Pančevu (fotografija).
Pohvala na Međunarodnom takmičenju u Hong Kongu.
Omladinska izložba fotografije Srbije, Ivanovo, drugo mesto.
Beograd, međunarodno takmičenje fotografije, žirirano u Moskvi, prvo mesto i pohvala.
Maribor, drugo mesto na međunarodnom takmičenju fotografije.
Prvo mesto na Republičkom takmičenju u Beogradu (grafika).
Dve privremene postavke fotografija na Trgu šabačkih žrtava.
Tri privremene kolektivne izložbe u galerijama Škole primenjenih umetnosti.
Samostalna izlozba “Inprojekcija” .
Treća nagrada na Republičkom takmičenju u Beogradu.
Dve druge i jedna prva nagrada na Republičkom takmičenju Beogradu koju organizuje dizajnerska škola.

MI SMO NAŠ NOVAC
„Novac je kod nas, samo ga ne koristimo. Svaki čovek tokom jednog dana ima 86.400 evra. Toliko sekundi ima dan koje su nam na raspolaganju da nešto promenimo i kreiramo nešto drugo, novo i zdravo. Sebe samog. To je naša vrednost. To je naš novac. To smo mi.“

VORKERI I DRIMERI
„Edison je živeo po visokim standardima, vorkerski, a Tesla je bio drimer koji je na kraju umro izvan kuće. U sebi možemo da probudimo i jedino u sebi možemo da razumemo kontra stranu i da izbalansiramo obe.“
M.Filipović

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa