Info

8. avgust 2019.8. avg 2019.
Više od posla
RAZGOVOR SA LjUPKOM MIJATOVIĆEM, VLASNIKOM FIRME “INOP”

Više od posla

Glavna delatnost im je proizvodnja markica za obeležavanje životinja i pokrivaju oko 60 posto domaćeg tržišta, a vodeći su i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji. Polako osvajaju u tržišta Hrvatske i Bugarske i Albanije. Pored toga prave zatvarače za flaše, pločice za obeležavanje košnica i stabala, distribuiraju mikročipove za kućne ljubimce i biorazgradive čuvare sadnica. Firma se proširuje i na jesen planiraju uvođenje još jednog novog postrojenja
Kupovina videorekordera pre 30 godina bila je značajna investicija. Deceniju kasnije zamenjen je savremenijim uređajima i ubrzo postao potpuno beskoristan. Baš početkom turbulentnih 90-ih u Mačvanskom Pričinoviću jedan čovek je odlučio da 2.000 maraka sakupljenih za popularni “video” investira u polovnu ekscentar presu.

Diplomirani mašinski inženjer Ljupko Mijatović danas ima firmu “Inop” sa 35 zaposlenih. Glavna delatnost im je proizvodnja markica za obeležavanje životinja i pokrivaju oko 60 posto domaćeg tržišta, a vodeći su i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji. Polako osvajaju u tržišta Hrvatske i Bugarske i Albanije. Pored toga prave zatvarače za flaše, pločice za obeležavanje košnica i stabala, distribuiraju mikročipove za kućne ljubimce i biorazgradive čuvare sadnica. Firma se proširuje i na jesen planiraju uvođenje još jednog novog postrojenja.
Mijatović je završio mašinski smer u srednjoj školi u Šapcu i Mašinski fakultet u Novom Sadu. Radio je u Metaloplastici, a potom osam godina u Tehničkoj školi.

-Radio sam u privredi i u školi. Osećao sam zadovoljstvo na oba posla. Radeći u privredi “ispekao” sam zanat, primenio ono što sam učio u školi i na fakultetu. Smatram da sam dobro radio i u školi. Bilo mi je lepo tih godina. Međutim, za život su potrebna materijalna sredstva. Želeo sam da živim kvalitetno, da imam nov auto, odem na letovanje, zimovanje... To je uzrokovalo da se odreknem posla u školi. Nije bilo lako doneti tu odluku, ali vreme je pokazalo da nisam pogrešio, navodi Ljupko Mijatović.

Počelo je od žičanog
bicikla
Još dok je radio u školi tražio je dodatni izvor prihoda. Bavio se poljoprivredom u rodnom selu, čak i konstruisao mašinu za zalivanje, ali posle nekoliko godina shvatio je da to nije isplativo. Suvenir kupljen u inostranstvu – bicikl od žice, dao mu je ideju za poslovni potez od kog je sve i počelo.
-Takvih suvenira nije bilo na našem tržištu. Video sam kako izgleda i da može da se napravi bez mnogo muke. Neki delovi su trebali da se naprave od lima i kupio sam polovnu presu koju sam smestio u staru šupu u selu. Zajedno sa majstorima iz Šapca napravio sam alate i supruga i ja smo te bicikle pravili uveče. Stavljali smo bombone u korpicu, pakovali ih u ukrasne kese i prodavali u Beogradu, Novom Sadu... Od toga smo dosta više zarađivali nego od škole, priseća se naš sagovornik.

Idejama do uspeha
Bio je to početak ’90-ih godina. Kasnije se proizvodnja širila. Mijatović je proizvodio ono što je tržište zahtevalo, a kako su na snazi bile sankcije bilo je dosta toga što je trebalo, a nije se proizvodilo u našoj zemlji. Sve naredne proizvode pravio je na polovnim mašinama koje je modifikovao i pomoću alata koje je sa prijateljima sam konstruisao.
-Posle bicikala proizvodili smo delove za “Bele limove”. Bile su to “žabice” kojima su se spajale trake za vezivanje paleta limova. To su uvozili iz Engleske. Mi smo pokušali i uspeli da napravimo taj deo. Nakon toga počeli smo da radimo i za fabriku amortizera iz Prištine i uveli u proizvodnju i plastične delove. Trebali su im zaštitnici za amortizere za Zastavu i Juga koji se nisu više nigde proizvodili. Ponovo sam pokušao i uspeo to da napravim i to na presama koje sam uslužno koristio i pomoću alat koje sam sam napravio.
Sledeći na redu bili su čepovi za flaše. Još jednom se pojavila potreba za nečim čega na našem tržištu nije bilo. Takođe, otvorene su i manje fabrike sokova kojima su trebali zatvarači na kutiju ili dve. Prilika je ponovo uspešno iskorišćena.
-“Vino Župa” je za svoje male flašice za vina koristila posebne zatvarače koji su se proizvodili u Sloveniji. Za mene je to bio izazov, a ja volim tehničke izazove. Radili smo ga iz više faza. Za jedan od tih zatvarača smo dobili i nagradu na Sajmu ambalaže u Beogradu, navodi Mijatović.
Pored toga što je od ovih poslova imao materijalnu korist, omogućavao je i većim firmama da lakše posluju sa delovima koje inače ne bi mogli da nabave. Ipak, Mijatović ističe da mu najveće zadovoljstvo predstavlja kada uspe da realizuje ono što je zamislio.

Velika odluka
Posao u školi definitivno je napustio 1996. godine. Pre toga je uzeo godinu dana neplaćenog odsustva.
-Bio sam dobar đak u školi i dobar student na fakultetu. Posle toga je došla vojska, pa posao. Sve je išlo ustaljenim redom. Nije bilo jednostavno napustiti sve to. Zbog toga sam uzeo godinu dana neplaćenog odsustva uz mogućnost da se vratim na posao. Međutim, shvatio sam da od ovoga više zarađujem i mogu porodici da obezbedim kvalitetniji život. Tako sam ’96. godine konačno registrovao firmu.
Prvo je zaposlio jednog radnika, pa tri... Radili su u neuslovnom iznajmljenom poslovnom prostoru i napredovali po malo iz godine u godinu.
-Našli smo se u tržišnom haosu ‘90-ih godina. Velike firme su propadale, stvorio se prostor i mi smo ispunjavali zahteve tržišta. Ubrzo smo imali 15, 20 radnika. Imao sam i ideju da se bavim proizvodnjom opreme, jer smo sami napravili mini linije za proizvodnju zatvarača. Međutim, zbog potreba tržišta krenuli smo da proizvodimo zatvarače, ali na opremi koju smo sami napravili.

Improvizacijom do uspeha
Uglavnom su to bile moje ideje koje sam sa papira preneo u stvarnost i realizovao sa majstorima. Bilo je dosta improvizovanja, ali pokazale su se kao pouzdane čemu je potvrda to da i danas rade.
Posle višegodišnjeg razvoja prerade aluminijuma u proizvodnji zatvarača, 2005. godine otvorili su nov pogon koji se bavi preradom polimera, plastičnih masa. To je iziskivala nova delatnost koju su uvrstili u svoj program – izrada plastičnih markica za obeležavanje domaćih životnja.
-Od početka smo u tom poslu i ubrzo smo počeli da izvozimo u okolne zemlje. Pored nas u Srbiji ima još jedan proizvođač i tri trgovca koji uvoze markice. Mi smo se dobro pozicionirali i pokrivamo više od 60 odsto domaćeg tržišta, čak 90 odsto u Bosni i Hercegovini, a u Crnoj Gori i Makedoniji više od 50 odsto. Alate za njihovu izradu ponovo smo sami pravili, međutim, sada smo bili u mogućnosti da kupimo polovne mašine baš za tu namenu.
Na velikim farmama uglavnom se koriste mikročipovi radi lakšeg očitavanja. Bio je to još jedan izazov koji su u „Inopu“ uspešno savladali. Dok su radili na izradi ovog proizvoda stupili su u kontakt sa jednom nemačkom firmom koja im je kasnije ponudili da ih zastupaju u prodaji mikročipova i čitača za kućne ljubimce, tako da sada i njih imaju u svom asortimanu.
Takođe, zastupnik su i za jednu englesku firmu koja proizvodi biorazgradive zaštitne cevi za nove sadnice. Inostrana firma za „Inop“ je saznala od Srbijašuma i Vojvodinašuma koje koriste pločice za obeležavanje stabala proizvedene u Šapcu.
Prostor u kome se danas nalaze kupili su 2.000 godine. Sada ga proširuju, a nabavljena je i oprema za izradu novog proizvoda koja bi trebala da počne na jesen.
Ljupko Mijatović videorekorder nikada nije kupio. Ekscentar presa i dalje radi.
Posao kao ljubav
-Veliki rad i trud i danju i noću stoji iza svih koji su napravili neki rezultat u privatnom biznisu. Nijedan odmor nije odvojen od posla. Uvek se nađu neki partneri. Dok se leži na plaži misli su na poslu. Prvih 15-20 godina radio sam 10, 15, 16 sati dnevno, ali nije mi bilo teško. Krajem godine ću u penziju, a sin će nastaviti da vodi posao. Ja ću ostati prisutan sve dok budem fizički mogao, jer ovo je moja ljubav. Najzadovoljniji sam kada nešto što zamislim realizujem. Kada postoji problem postoji i više ideja kako ga rešiti, pa se opredelite za jednu i na kraju vidite da li ste bili u pravu. Ja sam uglavnom pogađao.

Škola - garant
kvaliteta
-Trenutno je oko polovine radnika u firmi iz Tehničke škole. Na početku su tu bili samo moji đaci. Veliki je problem sada naći dobrog majstora, ali mi smo mala firma i lako ga rešavamo. Svake godine iz škole uzmemo dva do tri učenika i obavezno bar jedan ostane kod nas.

Premašena
očekivanja
-Naš uzlazni put traje 25-30 godina. Došlo je do nivoa da sam zadovoljan. Kada sam napustio školu mislio sam da ću imati manju firmu sa 10-ak zaposlenih i svoj prostor od 500-600 kvadratnih metara i da porodica od toga može da živi korektno. Sticajem okolnosti, ta zamisao se i više nego udvostručila.
M.M.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa