Info

8. avgust 2019.8. avg 2019.
Savremena muzička nostalgija
Zaljubljenik u elektronsku muziku: Đorđe Pajić - “Bonggita”

Savremena muzička nostalgija

Estetika je ključni deo sintvejva. Svaki umetnik ima specifičan vizual koji ga definiše na sceni. Ideja je neprocenjiva za svakog umetnika, može da se javi u svakom trenutku i taj momenat je blagoslov kakav umetnik mora da ceni. Najjači pokretački motiv su lična iskustva
Kada strast i posao postanu komplementarni, inspiracija dolazi iz iskonskog dela bića umetnika, srca. Stvaralaštvo briše vremenske, prostorne granice i donosi nesvakidašnje spojeve protkane emocijama, bez suvišne patetike, ali sa ozbiljnim osvrtom na ne tako davnu prošlost, bezbrižnost detinjstva, ali i zapitanost nad onim što dolazi. Muzika kao snažan medij izražavanja nudi mogućnost putovanja bez limita i ograničenja za umetnika koji je kreira i uživaoca. Mladi šabački muzičar Đorđe Pajić, poznatiji pod nostalgičnim umetničkim pseudonimom “Bonggita” odnedavno nastupa u rodnom gradu u okviru „Zagrevanja“ u Velikom parku. Melodije koje deli sa publikom pripadaju novom pravcu elektronskog zvuka zvanom synthwave. Iako nedovoljno komercijalizovan pravac donosi autentičan zvuk sa snažnom estetikom koja kod slušalaca budi želju za bekstvom u suton, ili bar povratak u budućnost.
Od kada datiraju prvi dodiri sa muzikom?
Muzikom se bavim od pete godine. Svirao sam klavir, okušao se u svim muzičkim žanrovima, od klasične muzike do rokenrola, da bih sada došao do pravca kao što je synthwave. Zahtevalo je mnogo vremena, promene muzičkog ukusa, iskustva, kako bih muzički sazreo i pronašao sebe u svetu nota i melodija.
Koliki je izazov baviti se profesionalno muzikom u Srbiji?
Zavisi o kojoj vrsti muzike govorimo. Muzika kojom se ja bavim, kao subžanr elektronske muzike, nije dovoljno promovisana, a samim tim i poznata kod nas. On je relativno mlad, nastao je 2011. godine. Da li sam ja pronašao žanr ili je on pronašao mene? To je već retoričko pitanje. Možemo nazvati srećom činjenicu da je muzika kojom se ja bavim najinteresantnija strancima.
Publika te poznaje pod imenom “Bonggita”.
Ime je produkt nostalgije. “Bonggita” je nostalgična, slatka i nutritivna. Taj slatkiš me asocira na detinjstvo, na bezbrižan period života.
Najbliži saradnici “Bonggite”?
Aleksandar Jovanović, gitarista, pevačica i ja, činimo ekipu. Devojka koja peva vokale na albumu je iz Sjedinjenih Američkih Država i onlajn smo se upoznali. Zove se Krissy Abshire i ona je iz Ostina, već smo nastupali zajedno. Naša muzička porodica je složna, povezana, spajaju nas jake niti protkane od zajedničkih iskustava i saveta koje nesebično delimo jedni sa drugima.
Srž muzičkog pravca?
Estetika je ključni deo sintvejva, bilo da govorimo o audio ili vizuelnom delu ovog pravca koji su nerazdvojni. Svaki umetnik ima specifičan vizual koji ga definiše na sceni. Najbolji primer je muzika 80-ih godina prošlog veka, kako je u pitanju vrlo progresivna muzička decenija koja je i danas neiscrpni izvor inspiracije. Svaka melodija iz tog perioda prebačena u sadašnjost stvara nešto unikatno. Vintidž sintisajzeri su prepoznatljivi na svim kultnim albumima devete decenije XX veka i zaslugu za to nose analogni sintisajzeri u kombinaciji sa danas dostupnom novijom tehnikom.
Preporuka za slušaoce laike kada je u pitanju sintvejv?
„Dinatron“ je idealan za početak poznanstva sa sintvejvom. On se bavi istraživanjem retrofuturističkog aspekta pravca. Uz njega film „Drajv“ je krucijalan za estetiku i kulturu našeg žanra, kao i dobra stara elektronika, poput Žan Mišel Žara i Kavinsky, Electric Youth.
Kroz prizmu iskustva, kako Šapčani reaguju na ovaj mlad muzički pravac?
Reakcije naših ljudi su pozitivne, prihvataju ovu vrstu muzike, ali postoji razlika u mentalitetu. Kod nas slušaoci muzici prilaze sa drugačijim pogledom, srcem i sa razumevanjem dubine melodije, kao publika su zahtevniji, teže ih je impresionirati, jer morate da pridobijete, razumete njihove emocije. Naravno, to je za mene izazov da budem kreativniji i verovatno je to jedan od razloga što moje kompozicije prelaze sve granice. Iz iskustva kažem da je naš, srpski mentalitet, specifičniji u odnosu na ostatak sveta, posebno kada se „upakuje“ u sintvejv.
Neizbežni sastojci stvaralačkog procesa?
Dve stvari su presudne tokom stvaranja, inspiracija i ideja. Ideja je ono neprocenjivo za svakog umetnika, može da se javi u svakom trenutku i taj momenat je blagoslov kakav umetnik mora da ceni. Kada se ideja javi, uvek se trudim da je kanališem kroz emocije i usmerim u pravcu nove kompozicije. Najjači pokretački motiv su lična iskustva. Iz njih dolazi stvaralaštvo, a uvek ih posmatram i kao muzičar i kao psiholog. Neizbežan je i imaginarni svet. U pravom odnosu ta dva nastaje umetnost.
Važan deo bavljenja muzikom je kreiranje novih pesama, albuma.
Taj proces je istovremeno uživanje, ali i posao sličan svakom drugom. Najpre osmislim koncept, a potom sledi realizacija. Na startu osetim svoje želje i pravac ka njihovom ostvarenju, uz apsolutnu sigurnost da će na kraju album biti završen, što je izuzetno važno, pošto se u tom periodu suočavate sa brojnim, ne baš lakim, izazovima različite vrste. Nekada sam pesme često dorađivao i uvek sam imao utisak da to nije kompletirano. Ipak, muzička zrelost i godine donesu sigurnost i sada osetim kada je kompozicija završena i kada je „ostavim na miru“ da traži put do slušalaca. Najbolje pesme ubrzo započnu sopstveni život, odvojen od stvaraoca. Od 2017. godine sam objavio jedan EP i dva albuma Retro Synth Records iz SAD-a. Trenutno spremam nov album.
Kako proceniš da li je pesma dobra?
Procena da li je pesma dobra ili nije zasnovana je na ličnom utisku. Ne može niko da zna da li će se „primiti“ kod publike, ali kada verujete sopstvenom utisku, znate da ste učinili sve što je do vas, da ste deo sebe uneli u numeru, te sada čekate odgovor na drugoj strani. Nisam pristalica korporativnog pristupa komponovanju. Radim sam, ne postoji tim menadžera koji stoji iza mog rada.
Motiv koji je odredio tvoj lični pečat?
Na pečat koji ostavljam veliki uticaj imali su filmovi koje sam gledao i najveća želja je da emocije koje su kinematografska ostvarenja ostavila na mene prenesem na muziku. Volim filmove iz 80-ih, od horora do bajkovitih filmova, naravno, ne zaboravljajući klasike. Područje bivše Jugoslavije ostavilo je 80-ih veliki trag na današnju elektronsku muziku. Denis Denis, Video seks, primeri su progresivnog zvuka značajnog za sadašnjicu.
Dan bez muzike.
-Pokušao sam da ne slušam muziku, međutim shvatio sam da to nisam ja i da je muzika i posao, ali i odmor, relaksacija.
Iako si naš sugrađanin, svoje stvaralaštvo najpre si predstavio publici van Srbije?
„Zagrevanje u Velikom parku“ je praktično moj debi u Srbiji. Najveći deo onoga što sam do sada uradio, priredio sam u inostranstvu. Prvi koncert koji sam imao bio je u Bostonu, na EON festivalu. Predstavio sam se u Varšavi, a u septembru je već zakazan koncert u Budimpešti. U Srbiji sam još samo nastupao u Beogradu.
Ideja „Zagrevanja“
u Velikom parku je jedinstveni koncept u gradu
To je ideja mog prijatelja Đorđa Kesića i moje malenkosti. Želeli smo da u našem gradu organizujemo nešto što već postoji u velikim evropskim metropolama, London, Berlin, Pariz, gde su ovakvi događaji svakodnevni u parkovima. Veliki park ima posebno značenje za nas, tamo smo odrasli, ima sjajan ambijent i reakcije su isključivo pozitivne i osećamo veliku podršku. Prvi put smo nastupili pre otprilike mesec dana, ideja je da nastupamo svake druge subote, bar do kraja septembra, naravno, uslovljeni smo vremenskim prilikama, a posle toga možda u nekom zatvorenom prostoru. Već sada imamo planove za 2020. godinu, ali ne bih detaljnije o tome u ovom trenutku.
M. Ž.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa