17. oktobar 2019.17. okt 2019.
Milica nagrada za godine borbe
KROZ ŠTA PAROVI U SRBIJI PROLAZE TOKOM VANTELESNE OPLODNjE

Milica nagrada za godine borbe

“Najvažnije je priznati da postoji problem, a onda krenuti u njegovo rešavanje. Uz upornost i strpljenje novac je najbitniji. Kada je Milica došla na svet sve muke su zaboravljene”, navodi Marijana Arsenović koja je posle dugogodišnje borbe pre dva meseca rodila devojčicu

San gotovo svakog čoveka je da iza sebe ostavi potomstvo. Ponekad put do ove tako jednostavne i prirodne želje postane popločan terapijama, papirologijom i brojnim drugim izazovima. Vantelesna oplodnja (VTO) još uvek je kod nas nešto o čemu se nedovoljno priča, a parovi koji ulaze u ovaj postupak najčešće ne znaju šta ih očekuje. Iako rođenje bebe briše sve ružno, činjenica je da njen dolazak na svet ovim putem košta mnogo novca, vremena, nerava...

Ponekad je potrebna pomoć
Pre dva meseca, a posle 16 godina zajedničkog života, Marijana i Dragan Arsenović su dobili Milicu. Ona je nagrada za dugu borbu u kojoj su najbitniji saveznici upornost i strpljenje.
-Prvih tri, četiri godine braka smo se „kućili“, deca nisu bila prioritet. Smatrali smo da je to nešto što će jednog dana sigurno doći. Kada smo se ozbiljnije posvetili proširenju porodice nije išlo. Nakon nekog vremena shvatili smo da postoji problem, a poslednjih pet godina bili smo posvećeni isključivo njegovom rešavanju, priča Marijana.
VTO je skupa procedura. Republika Srbija pre trinaest godina odlučila je da finansira jedan pokušaj, a gornja granica godina za majku bila je 38. Ta starosna granica je 2010. podignuta na 40 godina, a odlučeno je da se finansiraju dva pokušaja. Nešto kasnije počeli su da finansiraju i treći pokušaj, da bi pre dve godina starosna granica bila podignuta na 42 godine.
Grad Šabac pre nekoliko godina doneo je odluku da svake godine izdvoji sredstva za VTO 10 parova i to do 45 godina starosti majke. Iako je bila jedan od inicijatora ove ideje, Marijana, koja ove godine puni 40, odlučila je da na prvi pokušaj ide preko republikog fonda.
-Uvek se nadate najboljem, ali računate i na najgoru varijantu. Mislila sam, ako ne uspem do 42. godine preko republičkog fonda, konkurisaću kod Grada. Srećom, ili Božjom voljom, uspelo je iz prvog pokušaja, iako je procenat uspešnosti tek oko 30 odsto.

Najvažnije priznati da postoji problem
Problem steriliteta kod nas je još uvek na neki način tabu tema. Parovi često kriju da su u procesu VTO mada bi razmena informacija svima bila od koristi.
-Najvažnije je priznati da postoji problem, a onda krenuti u njegovo rešavanje. Treba dijagnostikovati o čemu se radi, ali ovo je Balkan i mi žene uvek krenemo od toga da smo mi uzrok, a često nije tako. Zatim treba naći doktora i to ne samo dobrog doktora, jer svi su u svojoj struci dobri, potrebno je naći onoga ko je stručan za sterilitet i imati puno poverenje u njega. Sledi dovođenje nalaza do savršenstva. Svi parametri koji su da tada bili normalni više nisu. Potrebne su druge referentne vrednosti. Taman se jedno dovede do idealnog, nešto drugo se pokvari i to je začarani krug, navodi Marijana.
Kaže da je upravo borba sa papirologijom i nedostatak novca razlog zašto mnogi parovi odustanu. Država finanisra sam postupak, ali sve pre toga pada na teret parova koji su u proceduri. Dosta vremena se gubi na različite analize i zahvate, a ako se želi brže, preko privatnih klinika i laboratorija jedan zahvat može da košta i do 1.000 evra.

Mukotrpan put
-Uz upornost i strpljenje novac je najbitniji. Uvek sam bila uporna, ali ne i strpljiva, tokom ovih pet godina naučila sam se strpljenju. Tokom ovog puta upoznala sam žene koje su po 12-13 puta išle na VTO i nisu izgubile veru da će se ostvariti kao majke. Dobija se masa hormona, injekcija, terapija... Nisam ni znala šta sam sve pila, a nisam ni pitala. Naučila sam sama sebi da dajem injekcije u stomak. Prvi put je bilo teško, kasnije je postalo rutina. Jednog meseca sam četiri puta nedeljno davala krv zbog provere glukoze. Jednom nedeljno sam išla na ultra zvuk u Novi Sad u kliniku u kojoj je rađen postupak. Za nešto više od godinu dana tri puta sam bila u totalnoj anesteziji, navodi Marijana samo deo onoga kroz šta je prošla pre i tokom trudnoće, koja je zbog samog postupka smatrana za visokorizičnu, kao i sam porođaj.
Zbog toga se porodila na carski rez, iako je želela da to bude prirodnim putem.
-Nisam želela da se porodim u Novom Sadu na klinici nego u Šapcu u bolnici. Tu sam svoj na svome. Kada sam prošla sve ostalo briga o porođajnom bolu je bila najmanja, međutim u Šapcu majke koje su začele VTO ne porađaju prirodnim putem, kao i u većini drugih bolnica. Kada je Milica došla na svet sve muke su zaboravljene. Sve godine borbe i iščekivanja deluju mi tako daleko, kao prošli život. Kao podsetnik ostala je medicinska dokumentacija u obimu „Rata i mira“ i to samo iz poslednje dve godine, kaže Marijana.

Devojčica potajna želja
Čest slučaj kod VTO je da se rode blizanci, a dešavaju se i trojke. Iako je prvi nalaz krvi upućivao na to, Milica se ipak rodila sama.
-Mučan je i period iščekivanja da nalaz krvi koji potvrđuje trudnoću bude pozitivan. Beta je bila toliko velika da su doktori bili sigurni da su blizanci. Međutim, prvi ultrazvuk je pokazao da kuca jedno srce i tada sam potajno počela da se nadam da je devojčica.
Arsenovići žele još jedno dete, a Marijana kaže da joj je ponovni prolazak kroz administrativni deo najveća kočnica za ponovno upuštanje u sve. Ipak, nije retkost da posle prve VTO žene drugi put ostanu trudne prirodnim putem.
Naša sagovornica ističe da se o ovoj temi mora više pričati. Neinformisanost za parove predstavlja značajan problem, kao i formalne procedure. Pravilnici se stalno menjaju. Dok se čeka na jedan nalaz, drugi je istekao pa mora ponovo da se radi. Analize se rade u matičnom domu zdravlja, prolaze drugostepenu komisiju u Valjevu, a zatim sve ponovo na klinici na kojoj se radi procedura.

Pitanja bole
-Ljudi nemaju lošu nameru, ali pitanja i nerviraju i bole. Naslušala sam se „Šta čekate?“, „Videćete kada budete imali svoje dete“, „Znaš li koliko koštaju deca“, a ja sam želela i da vidim i da me košta. Oni koji prirodno dobiju decu ne mogu tako lako da razumeju nas koji se borimo. Pored novca košta nas i živaca i energije. Čak ni moji roditelji nisu shvatali, a ja nisam želela da pričam da ih ne bih opterećivala. Tek sada znaju kroz šta sam prolazila, priča Marijana.


Statistika
Statistika Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje kaže da više od 300.0000 parova ima problem sa sterilitetom. Gotovo svaki treći bračni par u Srbiji nema dete. Ove godine o trošku države na VTO planirano je da bude upućeno između 3.500 i 4.500 parova. Prošle godine država je finanisirala troškove biomedicinski potponognute oplodnje za 3.800 parova. RFZO nema podatke koliki je procenat uspešno ostvarenih trudnoća na ovaj način.


M. MIJAILOVIĆ

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa