Info

10. novembar 2022.10. nov 2022.
Volja jača od moždanog udara
SVETOZAR ISKIĆ NA BICIKLU SAVLAĐUJE BOLEST

Volja jača od moždanog udara

„Posle prvog borio sam se da napravim što više koraka. Padao sam i ustajao, ali se nisam predavao. Put je 230 kilometara, ali ja sam kod Smedereva promašio i putovao 250. Poslednjih sedam, osam kilometara pred manastir mi je bilo najteže. Odlazak je uvek neizvestan, a povratak sigurniji“ kaže Svetozar Iskić iz Majura, koji je, uprkos bolesti, tokom poslednjih mesec dana biciklom obišao manastir Tumane i Slankamen
Kada bolest udari svom svojom snagom i pored sve medicinske nege, ishod nekada najviše zavisi od snage volje i vere u bolje sutra. Svetozar Iskić iz Majura pre četiri godine je doživeo moždani udar nakon kog je bio kao biljka, vezan za krevet i potpuno zavisan od tuđe pomoći. Nije mogao da hoda, niti da govori, a izgledi za oporavak nisu bili veliki. Nakon duge borbe, mnogo istinskih padova i ustajanja, tokom poslednjih mesec dana Svetozar je biciklom otišao do manastira Tumane i do Slankamena i nazad.

Govori normalno, ali i dalje teško hoda, dok mu je desna ruka tek delimično funkcionalna. Ipak, nada se da će sledeće godine svojim dvotočkašem i do Italije.

Mnogo toga sam u životu prošao. Verujem da je mojoj bolesti doprinelo i bavljenje boksom, ali i nesređen kafanski život u mladosti. Nisam bio dobar prema sebi. Sada sam dosta smireniji, nije me lako iznervirati


-Kada sam doživeo moždani udar potpuno sam se ukočio i nisam mogao da govorim. Srećom, supruga je bila kod kuće i pozvala je hitnu pomoć. Smešten sam u šabačku bolnicu gde sam proveo 21 dan i zahvalan sam svima koji su tokom tog vremena brinuli o meni. Posle Šapca otišao sam u bolnicu u Slankamen, gde sam proveo 70 dana. Tamo su se takođe svi lepo ophodili prema meni i uspeo sam i da stanem na noge, a posle prvog borio sam se da napravim što više koraka. Padao sam i ustajao, ali se nisam predavao. Tražio sam od supruge da mi donese italijanski rečnik, pa sam tako vežbao govor, a to me je i odmaralo, priseća se Svetozar najtežih dana bolesti.



Borba nije prestala ni kada se vratio kući. Nije mogao da se popne uz stepenice, ali je uporno vežbao i trudio se svakog dana da hoda sve duže. Pre oko godinu dana rešio je da sedne na bicikl i pokuša da vozi.

-Pao sam u kanal. Prvo sam pogledao da li me je neko video i da li se smeje. Niko se nije smejao. Tada sam rekao sebi „Ustaj! Od plakanja nema ništa!“. Na početku sam prelazio kilometar do dva, a vremenom su razdaljine postajale veće, priča Svetozara.

Pre oko mesec dana krenuo je put manastira Tumane. Putovao je tri dana. Prenoćio je u Rakovici kod jednog čoveka koji mu je ponudio sobu kada je čuo da traži smeštaj i u Novom Gradištu. Prespavao je i u samom manastiru, iako nije praksa da građane puštaju na prenoćište. Napravili su izuzetak kada je Svetozar u pitanju, na urgenciju njegovog prijatelja sveštenika Jove iz Koceljeve.

Zahvalnost Sanji
Supruga Sanja Marković Iskić prati ga kroz život već 22 godine. Njoj je najviše zahvalan za svoj oporavak, a potom i sinu.
-Bila je dete kada se udala za mene. Ona 20 godina, a ja „dripac“ od 35. Iz moje kuće je završavala pravni fakultet. Ona je velika žena i zahvalan sam joj za sve. Brinu za mene kada krenem, ali ja sam već umro i sada sam ponovo živ. Može čovek i u kupatilu da pogine. Uzdam se u sebe i u Boga i verujem da će sve dobro biti, zaključuje Svetozar.


-Put je 230 kilometara, ali ja sam kod Smedereva promašio i putovao 250. Poslednjih sedam, osam kilometara pred manastir mi je bilo najteže. Došao sam do manastira pred veče, već je bila zatvorena kapija, ali su izašli i pozvali me da uđem unutra. Dali su mi da večeram i sobu u kojoj ću da prespavam. Kada sam se vratio moja bolesna noga je išla sama. Možda je to i do duge vožnje bicikla, ne znam, ali verujem u Boga i verujem da mi je u mnogim situacijama pomogao. Verujem da će mi pomoći i da se još bolje oporavim, navodi Svetozar.

Kada se odmorio od putovanja u Tumane, rešio je da poseti Slankamen i bolnicu u kojoj su mu pomogli da se oporavi. Kaže da je taj put bio mnogo lakši, ne samo zbog dužine.

Foto: Glas Podrinja


-Do Slankamena ima 70 kilometara, ali mi je bilo lakše i zbog toga što znam put. Kada se vraćam osećam se još jačim. Odlazak je uvek neizvestan, a povratak sigurniji, kaže Svetozar.
Pomoglo mu je i to što se u mladosti bavio boksom. Sportski duh ga nije napustio i tera ga napred. Želja mu je da biciklom ode u Italiju i stigne do švajcarske granice, ali da se pre toga još oporavi i dodatno povrati funkcije ruke.

-Mnogo toga sam u životu prošao. Verujem da je mojoj bolesti doprinelo i bavljenje boksom, ali i nesređen kafanski život u mladosti. Nisam bio dobar prema sebi. Sada sam dosta smireniji, nije me lako iznervirati, kaže Svetozar.
M.M.

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa