Info

10. novembar 2022.10. nov 2022.
U školskim klupama od Srbije do Skandinavije
Šapčanka Milica Božanić na master studijama u tri zemlje

U školskim klupama od Srbije do Skandinavije

Četiri godine u srpskoj zamenile su one u francuskoj prestonici. Život u Irskoj obeležile kovid restrikcije. U Španiji je upoznala i baskijsku kulturu
Sa matematike i fizike, kojima se bavila praktično tokom celog školovanja, Šapčanka Milica Božanić preusmerila je svoja interesovanja na obnovljive izvore energije u vodenim sredinama. U to opredeljenje utkala je i svoju ljubav prema putovanjima, pa je, nakon sticanja bečelor diplome na Politehničkom fakultetu u Parizu, prošle godine upisala Erasmus master program koji joj je omogućio putovanja i život u tri zemlje iz snova- Irskoj, Španiji i Norveškoj, u kojoj se trenutno nalazi.

Specijalizacija u Norveškoj
-U Francuskoj još nisam znala čime želim da se bavim i htela sam da dobijem jake i široke osnove, tako da sam studirala nauku, matematiku i fiziku sa biologijom i bilo je mnogo kurseva iz ekonomije, programiranja, menadžmenta, društvenih predmeta itd. Za master studije sam odabrala inženjerstvo i konkretnije, obnovljive izvore energije. Znala sam, još dok sam pisala eseje na osnovnim studijama, da će to biti nešto u vezi sa ekologijom i reciklažom ili bioinformatika, ali sam se opredelila za ekološku stranu. Vrlo je popularno i aktuelno, posebno sada, zbog energetske krize- objašnjava Milica.

Dodatnu pogodnost predstavljala je mogućnost putovanja koju je program nudio. Prvi semestar provela sam u Irskoj, drugi u Španiji i sada sam u Norveškoj na specijalizaciji


Dodatnu pogodnost predstavljala je mogućnost putovanja koju je program nudio. Prvi semestar provela je u Irskoj, drugi u Španiji i sada je u Norveškoj na specijalizaciji.

-Akademski se mnogo razlikuje, najpre zbog tematike, ali i pristupa. Fizika i matematika su striktne, a u inženjerstvu je više pitanje toga da se prave nove stvari, nije bitno kako, tako da je potpuno drugačiji mentalni sklop potreban za te dve oblasti. Takođe, nisam na jednom mestu, stalno moram da se selim, tražim novo društvo, što je za mene pozitivan izazov. Ne vidim mnogo negativnog u svemu tome, izuzev činjenice da zna da bude naporno aplicirati za vizu, tražiti smeštaj, ali to su mali problemi za ono što se dobija radom na ovom programu- ističe studentkinja, od malih nogu navikla na prilagođavanja, imajući u vidu da je već po završetku osnovne škole nastupilo prvo preseljenje iz Šapca za Beograd nakon upisa u Matematičku gimnaziju.



Četiri godine kontinuiteta u srpskoj zamenile su one u francuskoj prestonici. Sa njima su došle i poteškoće učenja tamošnjeg jezika, jer je pored engleskog i lokalni govor poželjno znati.

Novi život u Parizu, pa Irska i Španija
-Taj fakultet je vojna škola, samo smo mi bili civilni smer, tako da je njima veoma bitno da imamo i neke društvene predmete, imali smo i obavezan sport i između ostalog i francuski jezik. Svaki semestar sam morala da slušam predavanja i na kraju studija postoje dva uslova da se diplomira- da se polože svi ispiti i francuski jezik. Imala sam svoju grupu sa kojom sam bila manje- više od početka, svi smo mi krenuli, kako volimo da se šalimo, od nivoa „A nula“ i postepeno učili i napredovali, a ipak je svuda oko nas bio francuski- u prodavnici, u menzi, gde god da odemo. Bio je jedan dečko iz Kragujevca, sa kojim sam išla u gimnaziju, mnogo internacionalnih studenata, jer je program pretežno namenjen njima, ali bilo je i Francuza kojima roditelji rade van zemlje, pa su i sami zbog toga jedan deo života išli u internacionalne škole- navodi Milica.

Nigde nema druženja kao u Srbiji
Imam dva života- jedan studentski, u inostranstvu i u Srbiji- kad sam na raspustu, dva do tri puta godišnje na nekoliko nedelja i tokom letnjeg raspusta dva meseca. Studentski život je disciplinovan: ustajem, učim, idem na predavanja, ako ima vremena bavim se sportom. Kad dođem kući, disciplina, rad i red nestanu, jer koristim vreme da se vidim s porodicom, prijateljima i vidim društvo iz srednje škole koje živi po celoj Srbiji. Društvo mi najviše i nedostaje i srpski, prisniji odnosi među ljudima. Nigde nema takvih drugarstava i prijateljstava. Nigde u inostranstvu nisam videla da neko nekog zove u kafić ili kod sebe na kafu, jednostavno, takve interakcije, ne postoje, ili ako postoje, ta kafa mora da se planira sedam dan unapred, da se upiše u raspored.


Nakon života u velikom gradu, seli se u deo Pariza izolovan od ostatka sveta. Sve to je delom pratila zabrana izlazaka i druženja zbog korone i drugi izazovi.

-Ne mogu da kažem da je bilo lako, ali bilo je lepo i vrlo različito od mog života u Beogradu. Znala sam da kažem da taj fakultet više liči na našu srednju školu, jer smo i pored fizike, matematike, programiranja i biologije, morali da slušamo i drugi strani jezik, odnosno prvi francuski. Imali smo predmete iz istorije, umetnosti, posebne radionice za lični razvoj, da vodimo računa o svom mentalnom zdravlju, obavezan sport, bilo je raznovrsno i nije sve bilo skoncentrisano samo na nauku. Učionice i amfiteatri su za akademske potrebe, ali su tu takođe i sportski tereni, hale, teretane, smeštaj za učenike, potpuno je različit studentski život u odnosu na onaj u Srbiji. Palezo je kao mali grad, izlovan, na visoravni van Pariza, gde imaš sve što ti treba- priča.



Ima mnogo mogućnosti za bavljenje različitim sportovima. Iskoristila je priliku da se oproba u odbojci, kasnije je igrala fudbal, pa išla na fitnes, jedno vreme i rukomet. Onda je, po stečenoj diplomi, pronašla program koji je objedinio sve njene želje- za budućim pozivom i životom u zemljama koje je oduvek htela da doživi i oseti kako je biti njihov stanovnik.

Kad Šapčani bodre Šapčane na španskim tribinama
U Francuskoj i Irskoj sam igrala rukomet, ovde idem da gledam utakmice redovno, družim se sa društvom, malo putujem, čisto da promenim sredinu, da ne budem sama, jer nema baš puno naših ljudi. Moj kum Borivoje Đukić, bivši igrač Metaloplastike, igrao je rukomet u Španiji dok sam boravila tamo. Kad god je igrao u mojoj blizini, sednem na autobus, odem u susedni grad da gledam utakmicu, vidim se s njim, popričam. Meni je značilo da pričam s nekim na srpskom jeziku, a verujem i njemu.


-U Irskoj su još uvek bile kovid restrikcije, tako da nije moglo da se boravi u grupama sa više od šest ljudi, morale su da se nose maske. Bila sam južno, u Korku. Uveče, lokali su bili otvoreni samo do određenog vremena, tako da su se još uvek osećale posledice korone i nije baš bilo mnogo mesta za zabave, ni istraživanja, ali je bilo zanimljivo i drugačije. Htela sam da odem da vidim kako je to živeti u zemlji gde se govori engleski jezik, gde nije napor svaki put kad treba da odeš u prodavnicu i pričaš sa nekim na ulici. S druge strane, oduvek mi je bila želja da živim nekoliko meseci u Španiji, jer govorim malo i taj jezik. Bila sam u Bilbau, na severu, u Baskiji, iskusila sam „dva u jednom“, i špansku i baskijsku kulturu, malo sam učila i baskijski, što je bilo, ne samo akademski i stručno, već i vrlo lepo i zanimljivo životno iskustvo- podvlači.



Ne postoji lagan put, svaki je težak na svoj način
Na putu do željenog znanja stigla je i na poslednju stanicu programa, u Trondhajm. Budući da u avgustu sledeće godine završava studije, očekuje da će tezu odbraniti upravo u Skandinaviji, koja je različita od svega što je do sada videla.

Mogu da kažem da u osnovnoj školi nisam shvatala šta je potrebno da bi se stiglo ovde gde sam sada, pa sam htela da se bavim svim i svačim, ali u školici „Foton“ su nam postavili prioritete i objasnili da se skoncentrišemo na ciljeve


-Vreme je drugačije, ljudi, atmosfera. Ovo nije glavni, nego manji studentski grad. Zbog korone nisam navikla da budem okružena tolikim brojem ljudi odjednom, iznenadila sam se kad sam videla koliko studenata ima u kampusu. Dopada mi se njihov način života, kako je organizovan gradski prevoz i generalno, kako sam svoj život ovde organizovala. Sviđaju mi se i predavanja, sada konačno usko radim ono što studiram, dobro se osećam i lepo mi je ovde. Nisam imala priliku da upoznam mnogo njih, ali nikada nećete videti nekog nervoznog, na ulici nema haosa, svako gleda svoj posao i verujem da su oni srećni. Ne bih rekla da im je život dosadan, ili da su, kako se misli kod nas, hladni- naglašava.
Bliži se prekretnici, početku radne karijere ili možda doktorskim studijama. Bila je đak generacije u Natinoj, nagrađivana na državnim takmičenjima iz fizike, bronzanom madaljom na Međunarodnoj juniorskoj olimpijadi, tri godine je provela i u Petnici.



-Ne mislim da postoji lagan put, svaki je težak na svoj način. Mogu da kažem da u osnovnoj školi nisam shvatala šta je potrebno da bi se stiglo ovde gde sam sada, pa sam htela da se bavim svim i svačim, ali u školici „Foton“ su nam postavili prioritete i lepo nam objasnili da se skoncentrišemo na svoje ciljeve i odlučimo šta želimo u životu. Prihvatila sam to tako i nije više bilo dileme, niti nekih sumnji. Kad sam otišla u Matematičku gimnaziju, svi su bili slični meni i „vukli smo“ jedni druge napred. Većina mog društva je u inostranstvu na studijama i nekako smo svi imali iste ciljeve, radili zajedno i uopšte nismo osećali taj proces kao nešto preteško. Uživam u ovome što radim i da ponovo biram, opet bih isto izabrala sto posto- poručuje ona.

Smatra da za njen poziv u Srbiji trenutno nema mesta, iako, kako kaže, ne beži od toga da se jednog dana vrati.

Najviše bih možda volela da ostanem u Skandinaviji, ali nemam ni ništa protiv ostatka Evrope. Još uvek ne znam da li želim odmah da se zaposlim ili doktorat, istražujem opcije i gledam šta se nudi


-Najviše bih možda volela da ostanem u Skandinaviji, ali nemam ni ništa protiv ostatka Evrope. Još uvek ne znam da li želim odmah da se zaposlim ili doktorat, istražujem opcije i gledam šta se nudi. Mislim da mi do sada stečeno znanje otvara mnogo vrata zbog matematike, fizike, sad i inženjerstva, tako da se još uvek tražim u konkretnom zanimanju- zaključuje Milica.
D.Dimitrijević

Najnoviji broj

14. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa