7. mart 2024.7. mar 2024.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

Marina i Saša Marković, šabački sarači

Ljubav utisnuta u svaki milimetar kože

Tri decenije je Saša Marković sarač, a u taj zanat uveo je i suprugu Marinu, čiji su roditelji bili tašneri u Šapcu. Ljubav se rodila, pa je Saša iz Uba došao u Mali Pariz i tu je proveo veći deo radnog veka
Ovo nije priča o još jednom zanatu koji izumire, već o ljubavi utisnutoj u svaki milimetar kože sa kojim su rukovali. Tri decenije je Saša Marković sarač, a u taj zanat uveo je i suprugu Marinu, čiji su roditelji tada bili tašneri u Šapcu. Ljubav se rodila, pa je Saša iz Uba došao u Mali Pariz i tu proveo veći deo radnog veka. Selili su se, menjali lokacije, a lokal u kome su sada njihova je adresa poslednjih godina. Izrađuju predmete od kože- sitnu kožnu galanteriju, kaiševe, novčanike, opremu za lov, konje, futrole za noževe, razne priveske, kaiševe za harmonike, gitare... Oni koji znaju za kvalitet i imaju jasna očekivanja, lako ih nalaze. Radionica na istoj adresi, iza radnje u kojoj su izloženi njihovi proizvodi, prava je riznica nebrojeno mnogo alata i mašina.

Foto: "Glas Podrinja"


-Suprug zna bolje kako smo krenuli, pravio je svašta „pomoću štapa i kanapa“, sad tako godinama... Mašine imaju različite namene, ali većinom se radi ručno, a one su tu kao ispomoć, da se unapredi posao, veliki je to asortiman alata. Najteže je ručno šivenje, bez obzira na to šta je u pitanju. Prosto, sama koža je debela, još kad se sastavlja dva- tri sloja, to je onda teško i provući- objašnjava Marina.

Majstor svog zanata
Saši to nije problem, budući da je već sa 16 godina počeo da uči zanat, znanja i iskustva se nagomilalo. Koža je vredna sirovina, a svaka greška isto tako može skupo da košta.

-Postoji strah, naravno, pošto se radi sa skupim materijalom. Nije što je moj muž, ali stvarno je majstor svog zanata. Pravo da vam kažem, za sve ove silne godine ne pamtim da li je bila jedna- dve greške, toliko je pedantan. Tu sam kao pomoć, podrška, da lepim šta treba, a sve ostalo je njegovo- početno, krajnje i finalno, ja sam tu „spoljni momak“- u šali kaže ona.

Foto: "Glas Podrinja"


-Teško je, čovek mora da bude skoncentrisan, nema greške kod kože, ispravke, ništa, psihički i fizički je naporan posao. Imam sve savremene mašine i stare ručne alate koji su se koristili pre sto godina. To mi olakšava proizvodnju- dodaje Saša.

U radionici, kad se svi okupe, zajedno sa sinom, ne zna se gde prestaje priča, a gde počinje posao. Šalu na stranu, neophodna je velika koncentracija pri radu, ali kad su zajedno, posao sam od sebe ide i međusobna podrška rezultira uspehom. To su ti momenti uživanja u zajedništvu kad se svi izazovi lakše prevazilaze.

Foto: "Glas Podrinja"


-Njemu je najlepše u njegovoj radionici- kaže Marina, a Saša je saglasan sa njom.

-Stari zanati su posebna priča, to ne može svako da radi. Mogao sam bilo čime drugim da se bavim. Odabrao sam ovaj zanat, otišao kod majstora sa 16 godina i tako počeo. Koža ti jednostavno uđe u pore, čak smo se i bavili preradom kože digitalno, imam tu tehnologiju, ali sam prestao to da radim, pošto nisam imao finansije. Kad sam počinjao, devedesetih godina, Kinezi su došli i „ugasili“ nam posao- priznaje on.

Kinezi najbolje mušterije
Kinezi su „skupo koštali“ i Marininu porodicu, koja je posle dvadeset godina stavila katanac na čuvenu šabačku tašnersku radnju. Ipak, našli su način da joj se revanširaju.

-Oni su nam sad najbolje mušterije. Ne bismo preživeli da nam nije Kineza. Uđu u radnju, uključe se na video poziv sa nekim iz svoje zemlje, dogovaraju s nama preko „gugl translejta“. Koliko razumeju, ne znam, ali na kraju odu odavde sa najmanje šest, nekad i deset kaiša. Tu su i prepravke, skraćivanja. Kaiševi su kožni, klasični, i ja ih nosim, nema posebno ženskih i muških. Poslednjih godinu i po dana uzimaju samo kaiševe, retko kad poneki novčanik. Mnogo ljudi uđe u radnju, prosto se oduševe, zapanjeni su da ima još neko da to radi. Dolazi nam dosta stranaca- ističe uz osmeh.

Foto: "Glas Podrinja"


Ironija je i da upravo nezadovoljni ljudi dolaze kod njih u potrazi za kvalitetom, nakon što su im kineski kaiševi brzo popucali.

-Nedavno smo suprug i ja pričali o tome da mi se čini da se u poslednje vreme mnogo ljudi vraća. Pre neki dan, dođe mi čovek sav besan: „Dajte mi kaiš, kakav god, nešto, bilo koliko da je, uošte ne pitam za cenu! Da li mi verujete, pun džak u poslednjih godinu dana sin i ja smo nakupili kaiševa koji su pukli! Odem kod Kineza, kupimo, damo 400- 500 dinara, stavim ga tri- četiri puta. Šta ću, lepo mi dođe da uzmem taj džak i bacim njima ispred radnje“, rekao je besno. Odgovorila sam mu da ništa time neće dobiti- priča Marina.

„Tajna“ u kaišu
Suprug se nadovezuje: „Narod gleda da kupi kaiš za trista dinara, kupiće deset puta, a ovo može ceo život da nosi. Ima ih koji vole, cene kožu, ali mali je broj, 20- 30 posto ima poštovanje i zna šta je koža, kaiš, kvalitetan novčanik, bilo šta od kože“, smatra.

Zanimljiva anegdota vezuje se upravo za jedan kaiš sa „tajnom pregradom“. Naime, u rajsferšlusu se krije džep u koji se po potrebi može sakriti novac.

-Jednom prilikom mušterija je donela takav kaiš na popravku. Meni je to bilo zanimljivo, video sam mustru, pa sam i sam napravio sličan. Ako neko pokuša da ga opljačka, pretrese, a pare nisu u novčaniku, nego tu. Sad postoje skeneri, a ranijih godina, pričao mi čovek, prenosio je i po 20 hiljada evra u takvom kaišu- seća se Saša.

Foto: "Glas Podrinja"


U Šapcu pamte Simu Čolića kao jednog od poslednjih istinskih posvećenika tom poslu. Današnji sarači su orijentisani pretežno na zaprežni program, naročito u Vojvodini, a posebno na njenom severu.

-Imamo trojicu kolega u Rumi koji se konkretno bave amovima za konje i samo to rade. Kad tako mora nešto veće da se odradi, mi mu prosledimo, uglavnom radimo popravke. To je baš veliki posao, mnogo je ulaganja, a Šabac nije neko područje za to, dok Sremci svi imaju konje, nije ta priča, ovde prosto i nema mnogo- kaže Saša.

Ranije su se snabdevali u rumskoj kožari dok je radila, sad pretežno u Beogradu i Zemunu. Cene repromaterijala rastu, jer je sve manje i kože na tržištu, posao se sve manje isplati, pa ni sina ne žele da forsiraju da se time bavi. Koristili su prošle godine subvencije za samozapošljavanje i veruju da će istrajati u tome do kraja radnog veka. Kada je svaki sat rada ispunjen ljubavlju, onda i rezultati moraju biti takvi- plodonosni.
D.D.

Najnoviji broj

25. april 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa