Foto: Privatna arhiva
POLA VEKA BRAKA ROSE I DOBRIVOJA LAZIĆA IZ ŠAPCA
Ponudio joj srce na dlanu
Ljubav na prvi pogled. Bračna ponuda u hotelu. Za dugovečnost najvažnije razumevanje i tolerancija
Kraj aprila ove godine označiće tačko pola veka braka Rose i Dobrivoja Lazića, poznatijeg po nadimku Beban iz Šapca. Ona medicinska sestra, zaposlena u lozničkoj bolnici, on električar u šabačkoj Zorci. Bila je to jedna od mnogobrojnih ljubavi na prvi pogled. I posrećilo se.
„SIRMIJUM“ ZA SUDBONOSNO DA
Dobrivoje Beban Lazić iz Šapca je sasvim dobar primer za onu rečenicu da život piše romane. On obeležavajući „zlatnu“ svadbu i desetine drugih događanja kojima je prisustvovao ili u njima učestvovao zaista ispisuje roman uspomena koji teško da može stati u jednu knjigu.
Svoju suprugu Rosu zaprosio je pre pet decenija u tadašnjem hitelu „Cer“ u Bogatiću, a ona mu sudbonosno DA saopštila sedam dana kasnije u „Sirmijumu“ Sremska Mitrovica. Za buduću suprugu imao je samo nekoliko pitanja, pre braka: Da li je član KPJ, piše li ćirilicom ... Budući da su mu se njeni odgovori svideli, a da ona nije imala šta da ga pita, ostao je pri svojoj ponudi. I Rosa se nije dvoumila. Stali su pred oltar i zvanično, pred kumovima i mnogobrojnim gostima izrazili svoj pristanak. Svadba je bila prvog maja 1972. godine.
-Uživali smo u svadbi, a prisećam se da je veselje bilo pristojno i raskošno u staroj kući broj 86 u Masarikovoj ulici u Šapcu. Svirao je izvesni Žilić, prva harmonika iz Soko Banje i svi su bili veseli, kaže Dobrivoje.
Supruga je rodom iz Gračanice, podno Soko Grada. Radila je u Loznici, a sa porodicom se doselila u Šabac. Upoznali su se posredstvom njenog brata Milana. Bilo je i drugih poznanstava, a duboko u pamćenju urezala mu se jedna slika, kada je sa Rosom bio kraj bolesne majke. Pamti njeno raspoloženje i pristojnost, kao i majčin blagoslov.
-Razumevanje i tolerancija su najbitniji za dug brak, dodaje naš sagovornik.
DECA KAO SIMBOL SREĆE
U braku sa Rosom dobio je dvoje dece. Prvo je svet ugledala ćerka Jelena. Danas radi kao patronažna sestra u Beogradu. Nešto mlađi sin Milan radi u Farmaciji i on je nedaleko od njega u Šapcu.
-Rad mi nikada nije bio stran. Taj deo života je mnogo značajan za skladan život. Finansijski uslovi, koji su za nas bili jako dobri, nama nisu bili problem. Volim rad, a ranije se dosta više zarađivalo, nastavlja svoju životnu priču Dobrivoje, pokazujući u svojoj šupi u prizemlju zgrade u Cvijićevoj 7/7 u Šapcu, uredno složen alat koji je nabavio pre tri decenije za 200 tadašnjih nemačkih maraka, koji mu je desna ruka u svakom poslu.
Šupu je pretvorio u mali muzej i tu je uredno složio mnogo vrednih uspomena i dokaznog materijala. Svedoči da je sahranio tri vladike, restaurirao mnogo vrednih stvari, među kojima i topolino( stari automobil) iz 1948. godine koji je i danas u jako dobrom stanju. Učesnik je auto trke u Šapcu 1970. godine, kada je osvojio četvrto mesto. Godinama je bio bokserski sudija. Pisac je jedne knjige i vlasnik buteljke vina iz 1907. Godine i u jednom novinskom tekstu nemoguće je nabrojati sve što je radio i čemu posvećivao posebnu pažnju, ali nikada ne propušta da istakne da su putovanja obeležila njegov život sa suprugom Rosom.
-Putovanja su bila naša zajednička želja i za mene poseban događaj. Bili smo na Ohridskom jezeru, Kopaoniku, odmarali se na Crnom moru u Bugarskoj, Egejskom u Grčkoj i većem delu Jadranske obale.
Bili smo i u Mađarskoj i na drugim putovanjima. Ostalo je na to dosta lepih uspomena, kaže Dobrivoje, prilažući kao potvrdu dosta sređenih albuma koje ljubomorno čuva u svojoj besprekorno uređenoj garaži, gde provodi najveći deo dana.
„SIRMIJUM“ ZA SUDBONOSNO DA
Dobrivoje Beban Lazić iz Šapca je sasvim dobar primer za onu rečenicu da život piše romane. On obeležavajući „zlatnu“ svadbu i desetine drugih događanja kojima je prisustvovao ili u njima učestvovao zaista ispisuje roman uspomena koji teško da može stati u jednu knjigu.
Svoju suprugu Rosu zaprosio je pre pet decenija u tadašnjem hitelu „Cer“ u Bogatiću, a ona mu sudbonosno DA saopštila sedam dana kasnije u „Sirmijumu“ Sremska Mitrovica. Za buduću suprugu imao je samo nekoliko pitanja, pre braka: Da li je član KPJ, piše li ćirilicom ... Budući da su mu se njeni odgovori svideli, a da ona nije imala šta da ga pita, ostao je pri svojoj ponudi. I Rosa se nije dvoumila. Stali su pred oltar i zvanično, pred kumovima i mnogobrojnim gostima izrazili svoj pristanak. Svadba je bila prvog maja 1972. godine.
-Uživali smo u svadbi, a prisećam se da je veselje bilo pristojno i raskošno u staroj kući broj 86 u Masarikovoj ulici u Šapcu. Svirao je izvesni Žilić, prva harmonika iz Soko Banje i svi su bili veseli, kaže Dobrivoje.
Supruga je rodom iz Gračanice, podno Soko Grada. Radila je u Loznici, a sa porodicom se doselila u Šabac. Upoznali su se posredstvom njenog brata Milana. Bilo je i drugih poznanstava, a duboko u pamćenju urezala mu se jedna slika, kada je sa Rosom bio kraj bolesne majke. Pamti njeno raspoloženje i pristojnost, kao i majčin blagoslov.
-Razumevanje i tolerancija su najbitniji za dug brak, dodaje naš sagovornik.
DECA KAO SIMBOL SREĆE
U braku sa Rosom dobio je dvoje dece. Prvo je svet ugledala ćerka Jelena. Danas radi kao patronažna sestra u Beogradu. Nešto mlađi sin Milan radi u Farmaciji i on je nedaleko od njega u Šapcu.
-Rad mi nikada nije bio stran. Taj deo života je mnogo značajan za skladan život. Finansijski uslovi, koji su za nas bili jako dobri, nama nisu bili problem. Volim rad, a ranije se dosta više zarađivalo, nastavlja svoju životnu priču Dobrivoje, pokazujući u svojoj šupi u prizemlju zgrade u Cvijićevoj 7/7 u Šapcu, uredno složen alat koji je nabavio pre tri decenije za 200 tadašnjih nemačkih maraka, koji mu je desna ruka u svakom poslu.
Šupu je pretvorio u mali muzej i tu je uredno složio mnogo vrednih uspomena i dokaznog materijala. Svedoči da je sahranio tri vladike, restaurirao mnogo vrednih stvari, među kojima i topolino( stari automobil) iz 1948. godine koji je i danas u jako dobrom stanju. Učesnik je auto trke u Šapcu 1970. godine, kada je osvojio četvrto mesto. Godinama je bio bokserski sudija. Pisac je jedne knjige i vlasnik buteljke vina iz 1907. Godine i u jednom novinskom tekstu nemoguće je nabrojati sve što je radio i čemu posvećivao posebnu pažnju, ali nikada ne propušta da istakne da su putovanja obeležila njegov život sa suprugom Rosom.
-Putovanja su bila naša zajednička želja i za mene poseban događaj. Bili smo na Ohridskom jezeru, Kopaoniku, odmarali se na Crnom moru u Bugarskoj, Egejskom u Grčkoj i većem delu Jadranske obale.
Bili smo i u Mađarskoj i na drugim putovanjima. Ostalo je na to dosta lepih uspomena, kaže Dobrivoje, prilažući kao potvrdu dosta sređenih albuma koje ljubomorno čuva u svojoj besprekorno uređenoj garaži, gde provodi najveći deo dana.
Lj.Đ.
Najnoviji broj
14. mart 2024.